Gabriel Garcia Marquez - 12 HODOČASNIKA

GABRIEL
GARCIA
MARQUEZ

) a | | NK.
8% 780532" DIBILE

DVANAEST
HODOČASNIKA

naslov izvornika:
Gabriel Garcia Marquez

DOCE CUENTOS PEREGRINOS

PROLOG

ZAŠTO DVANAEST, ZAŠTO PRIČA I ZAŠTO
LUTALICA

Dvanaest priča u ovoj knjizi napisano je tijekom proteklih osamnaest
godina. Prije no što će zadobiti današnji oblik, pet ih je poslužilo za novinske
zapise i filmske scenarije, a jedna za televizijsku seriju. Tu je i priča koju sam
prije petnaest godina ispričao u snimljenom intervjuu, pa ju je prijatelj kojem
sam je ispričao prenio na papir i objavio, da bih je naposljetku ja sam, na
osnovi te verzije, ispisao u konačnom obliku. Bilo je to jedinstveno
stvaralačko iskustvo koje zaslužuje podrobnije tumačenje, ako ni zbog čega
drugog, a ono da bi malci koji sanjaju da će jednoga dana postati piscima čim
prije saznali kako je porok pisanja iscrpljujući i neutaživ.

Prva mi je ideja pala na um početkom sedamdesetih, zaslugom
otrežnjujućeg sna koji sam usnio nakon pet godina života u Barceloni. Sanjao
sam da prisustvujem vlastitom pogrebu, hodajući u skupini prijatelja
odjevenih kako priliči dostojanstvenoj koroti, ali svečarskog raspoloženja.
Svi smo se doimali sretnima što smo zajedno. Pogotovo ja, zahvalan što me
smrt počastila tom jedinstvenom prilikom da se sastanem sa svojim
prijateljima iz Latinske Amerike, onim najstarijima, najdražima, svima koje
tako dugo nisam vidio. Poslije obreda, kad su se počeli razilaziti, nakanio
sam ih pratiti, no jedan mi je od njih s nesmiljenom izravnošću ukazao na
činjenicu da je za mene svečanost završena.

»Ti si jedini koji ne može otići«, kazao mi je. Tek sam tada shvatio da
umrijeti znači zauvijek ostati bez prijatelja.

Ne znam ni sam zašto, taj sam si čudnovati san protumačio kao
svojevrsno osviještenje vlastitog identiteta, kao dobro polazište za pisanje o
neobičnim zgodama koje Latinoamerikanci doživljavaju u Europi. To je

došlo kao ohrabrujuće otkrivenje, budući da sam upravo bio završio
Patrijarhovu jesen, moje dotad najzahtjevnije i najosjetljivije djelo, i još
nisam vidio puta kojim bih nastavio.

Gotovo sam dvije godine vodio bilješke o temama koje bi mi pale na
pamet, bez jasnog cilja. Baš one večeri kad sam se toga prihvatio kod kuće
nisam imao notesa, pa su mi djeca ustupila jednu školsku bilježnicu. Za naših
čestih putovanja, sami su je nosili medu svojim knjigama, iz straha da se ne
zagubi. Naposljetku sam skupio šezdeset i četiri teme, potkrepljene tako
detaljnim bilješkama da ih je trebalo samo uobličiti.

U Meksiku, po povratku iz Barcelone 1974. godine, sinulo mi je da ova
knjiga ne treba biti roman, kako sam je na početku zamišljao, već zbirka
kratkih priča, zasnovanih na novinskim crticama koje ću suđenom im
zaboravu oteti vještom poetskom nadgradnjom. Dotada sam bio napisao tri
knjige priča. Nijedna od njih nije, međutim, bila zamišljena ni izvedena kao
cjelina, već je svaka priča činila zasebnu, samo opstojnu jedinicu. Stoga sam
u pisanju ovih šezdeset i četiri slutio uzbudljivu pustolovinu, pod uvjetom da
ih sve uspijem ispisati u jednom zamahu i da polučim unutarnje jedinstvo
tona i stila koje bi ih u čitateljevu doživljaju učinilo neodjeljivima.

Prve dvije - Trag tvoje krvi u snijegu i Sretno ljeto gospođe Forbes -
napisao sam 1976. i nedugo zatim objavio u književnim prilozima nekolicine
inozemnih novina. Nisam si priuštio ni jednog dana odmora, no upola treće
priče, valjda baš one o mojem sprovodu, osjetio sam da se zamaram više
nego pri pisanju romana. Isto mi se dogodilo s četvrtom. I naprosto nisam
smogao daha da ih završim. Sada znam razlog: napisati kratku priču jednako
je naporno kao i započeti roman. Naime, već u prvom odlomku romana
morate odrediti sve: strukturu, ton, stil, ritam, opseg, katkad čak i karakter
kojeg lika. Ostatak je čisti užitak pisanja, najintimniji i najsamotniji zamisliv,
i ako pisac ostatak života ne posveti dorađivanju svoje knjige, to je zato što
ga upravo onaj neumoljivi poriv koji mu je na početku manjkao, kasnije
nagoni da je dovrši. Priča, međutim, nema ni početka ni kraja: ispadne ili ne
ispadne. Ako ne ispadne, vlastita i tuđa iskustva govore da je u većini
slučajeva najzdravije početi iz početka, potpuno drukčijim pristupom, ili je
baciti u smeće. Netko je, ne sjećam se točno tko, o tome izrekao vrlo točnu,
pa i utješnu rečenicu: »Pisca treba cijeniti više po onome što podere, nego po
onome što objavi«. Istina je, doduše, da ja nisam poderao skice i bilješke, no
učinio sam nešto gore: prepustio sam ih zaboravu.

Sjećam se da je bilježnica, brodolomnica u moru papira, ležala na mojem

pisaćem stolu u Meksiku do 1978. Jednoga dana, dok sam tražio nešto drugo,
odjednom mi je palo na pamet da je već odavno nisam vidio. Isprva me to
nije zabrinulo. No uvjerivši se da je na stolu doista nema, doživio sam
napadaj panike. Nije u kući preostao nijedan zakutak koji nismo temeljito
pretresli. Razmicali smo pokućstvo, isprevrtali knjižnicu da bismo se uvjerili
da nije zapala iza koje knjige, a poslugu i prijatelje podvrgli neoprostivoj
istrazi. Ni traga. Jedinim se mogućim - ili prihvatljivim - objašnjenjem činilo
da je u nekoj od mojih čestih čistki papira bilježnica završila u košu za
otpatke.

Vlastita me reakcija iznenadila: zapisi kojih se gotovo četiri godine nisam
ni sjetio, prometnuli su se u pitanje časti. Pokušavajući ih iznova oživjeti pod
svaku cijenu, trudom ništa manjim od onoga koji sam uložio da ih prvi put
stavim na papir, uspio sam rekonstruirati bilješke za trideset priča. Sam mi je
napor da ih se prisjetim ujedno poslužio kao pročišćenje, pa sam nesmiljeno
odbacivao one kojima nisam vidio spasa, da bi ih opstalo osamnaest. Ovaj me
put pokretala odlučnost da ih do kraja ispišem u jednom dahu, no zanos me
ubrzo počeo napuštati. Unatoč tome, ne držeći se savjeta koje sam uvijek
davao mladim piscima, nisam ih bacio u smeće, već sam ih iznova pohranio.
Za svaki slučaj.

Kada sam 1979. započeo pisati Kroniku najavljene smrti, potvrdilo se da
u predasima između dviju knjiga gubim naviku pisanja, pa mi je svaki put sve
teže započeti novu. Zbog toga sam si, između listopada 1980. i ožujka 1984.,
nametnuo obvezu da objavim po jednu rubriku tjedno u različitim inozemnim
listovima, ne bih li se doveo u red i održao visoku temperaturu koja mi je
trebala za pisanje. Tada mi je svanulo da moj sukob s bilješkama u bilježnici
nije ništa drugo do problem s književnim rodovima, te da to zapravo i ne bi
trebale biti priče, nego novinski zapisi. Samo što sam, objavivši pet zapisa iz
bilježnice, nanovo promijenio mišljenje: učinili su mi se primjerenijima za
film. Tako je nastalo pet filmova i jedna televizijska serija.

Nisam, međutim, mogao predvidjeti da će pisanje za tisak i za film znatno
utjecati i na moje poimanje priča, do te mjere da sam, ispisujući ih napokon u
konačnom obliku, vlastite ideje morao takoreći pincetom odvajati od onih
koje su mi podmetnuli redatelji za rada na scenarijima. Povrh toga, istodobna
me suradnja s petoricom filmaša navela na to da počnem pisati drukčijom
metodom: započinjao bih jednu priču kad sam imao slobodnog vremena,
napuštao je kad bih se zamorio, ili kad bi iskrsnuo kakav nepredviđeni posao,
i onda odmah započinjao drugu. U nešto više od godinu dana, šest od

osamnaest tema našlo se u košu, među njima i ona o mojem sprovodu, budući
da nikada nisam uspio dočarati slavljeničko raspoloženje onoga sna. Činilo
se, međutim, da su ostale priče doista zaživjele.

Riječ je o dvanaest priča u ovoj knjizi. Prošlog sam ih rujna, nakon još
dvije godine ležernijeg rada, pripremio za tiskanje. I time bi se bilo okončalo
njihovo dugogodišnje neumorno i uvijek neizvjesno lutanje od koša za smeće
do pisaćeg stola, da me u zadnji tren nije zagolicala nova sumnja. Budući da
sam različite europske gradove u kojima se priče odvijaju opisao po dalekom
sjećanju, poželio sam, nakon gotovo dvadeset godina, utvrditi vjerodostojnost
mojih uspomena i odlučio iznova na brzinu proputovati Barcelonom,
Ženevom, Rimom i Parizom.

Nijedan od tih gradova nije više imao nikakve veze s mojim sjećanjima.
Sve ih je, kao i čitavu današnju Europu, zahvatio zapanjujući obrat: zbiljske
su mi se uspomene učinile poput utvara izobličenog pamćenja, dok su one
lažne ispale tako uvjerljive da su zasjenile stvarnost. Zapravo uopće nisam
mogao razabrati granicu između nostalgije i razočaranja. U tome je ležalo
konačno razrješenje. Napokon sam polučio ono što mi je ponajviše
nedostajalo da dovršim knjigu, a moglo se dobiti jedino protokom godina —
vremensku perspektivu.

Po povratku s tog sudbinskog putovanja, sve sam priče ispisao iznova, od
početka, u osam grozničavih mjeseci, ne mučeći se uopće dvojbama gdje
završava život, a gdje počinje mašta, jer ionako nisam bio siguran da je išta
od onoga što sam dvadeset godina ranije u Europi proživio uopće bilo
stvarno. Pisanje mi je krenulo tako tečno da sam gdjekad imao osjećaj da me
nosi čisti užitak pripovijedanja, a takvo je stanje duha vjerojatno najsličnije
levitaciji. Osim toga, radeći istovremeno na svim pričama i skačući posve
slobodno s jedne na drugu, dobio sam svojevrsni panoramski uvid u čitavo
djelo, koji me spasio od zamora uzastopnih početaka, i omogućio mi da
uočim jalove viškove i pogibeljna proturječja. Vjerujem da se iz toga izrodila
knjiga priča kakvu sam oduvijek želio napisati.

I tu je, čeka da je čitatelj uzme u ruke, nakon tolikog vrludanja od nemila
do nedraga, u borbi za opstanak pred pogubnom neizvjesnošću. Sve su priče,
izuzev dviju početnih, završene u isto vrijeme, a zabilježeni su datumi na koje
sam ih započeo. Njihov poredak u ovom izdanju odgovara onome u mojoj
bilježnici.

Uvijek sam vjerovao da je svaka nova verzija priče bolja od prethodne.
Kako onda odabrati konačnu? To je tajna struke koja ne podliježe zakonima

razbora, već magiji instinkta, kao što kuharica zna kada je gotova juha. Za
svaki slučaj, ipak ih neću ponovno iščitavati, jer to sa svojim knjigama ne
činim nikada, od straha da se ne pokajem. Tko ih bude čitao, znat će što s
njima. Uostalom, ako i završe u košu za smeće, za ovih dvanaest priča
lutalica to će zacijelo biti kao da su se, poslije naporna puta, napokon vratile
kući.
Gabriel Garcia Marquez
Cartagena de Indias, travanj 1992.

SRETAN PUT, GOSPODINE
PREDSJEDNIČE

Sjedio je na drvenoj klupi pod požutjelim krošnjama samotnog parka,
promatrao prašnjave labudove oslonivši se objema rukama o srebrni držak
štapa, i razmišljao o smrti. Kad je prvi put došao u Ženevu, jezero je bilo
mirno i prozirno, bilo je pitomih galebova što su kljucali iz ruke, i
prodavačica ljubavi nalik utvarama poodmaklog sutona, sa svojim volanima
od organdija i svilenim suncobranima. Sada je jedina dostupna žena, dokle
god je pogled sezao, bila prodavačica cvijeća na pustom molu. Jedva je
vjerovao da vrijeme može nanijeti takvu štetu, ne samo njegovu životu, već i
svijetu što ga okružuje.

Bio je samo jedan neznanac više u gradu plemenitih neznanaca. Nosio je
tamnoplavo odijelo s bijelim prugama, brokatni prsluk i tvrdi šešir u stilu
umirovljenih dužnosnika. Brk mušketirski kočoperan, kosa bujna, plavičasto
sijeda, romantičarski valovita, ruke kao u harfista, s prstenom udovca na
lijevom prstenjaku, oči živahne. Pravo stanje njegova zdravlja odavala je
jedino uvela koža. No svakako je, i u svojoj šezdeset četvrtoj godini, zadržao
upadnu otmjenost. Tog se jutra, međutim, osjećao imunim na i najmanju
natruhu taštine. Godine moći i slave ostale su za njim, nedohvatno daleko, a
ostatak puta pred njim vodio je samo prema smrti.

U Ženevu se vratio nakon dva svjetska rata, u potrazi za konačnim
odgovorom na bol koju liječnici na Martiniku nisu uspjeli objasniti. Nije
predvidio ostati duže od petnaestak dana, no nakon šest tjedana iscrpljujućih
pretraga i nejasnih nalaza još se nije nazirao kraj. Bol su tražili u jetri, u
bubregu, u gušterači, u prostati, na svim najnevjerojatnijim mjestima. Sve do
tog nesretnog četvrtka, za koji ga je liječnik najskromnijeg ugleda od svih što
su ga dotada pregledali naručio na odjel za neurologiju, u devet ujutro.

Ordinacija je nalikovala samostanskoj ćeliji, liječnik je bio nizak i

turoban, desne ruke u gipsu uslijed prijeloma palca. Kad je ugasio svjetlo, na
osvijetljenoj se ploči pojavio rendgenski snimak kralježnice koju nije
prepoznao kao svoju dok liječnik nije štapićem upro na spoj dvaju kralježaka
u predjelu ispod pojasa.

- Vaša je bol ovdje. - rekao je.

Za njega to nije bilo tako jednostavno. Bol je bila nepredvidiva i
podmukla, katkad se činilo da sijeva s desne strane prsnog koša, katkad iz
donjeg trbuha, a često bi ga iznenadila i naglim probadanjem u preponama.
Liječnik ga je saslušao bez riječi, ne mičući štapić s ploče.

- Zato nas i jest tako dugo zavaravala. - rekao je.

- No sada znamo da je ovdje - a onda je kažiprst upro na sljepoočicu, i
pojasnio - premda, ako ćemo pravo, gospodine predsjedniče, svaka bol dolazi
odavde!

Stil mu je bio tako dramatičan da je konačna presuda zazvučala sasvim
nedužno: predsjednik se neizbježno mora podvrgnuti osjetljivom kirurškom
zahvatu. Kad je upitao koji je stupanj rizika, vremešni je doktor svoj odgovor
zavio u maglicu neizvjesnosti.

- Ne možemo biti posve sigurni. - kazao mu je.

Donedavna su, pojasnit će, takvi zahvati uključivali vrlo ozbiljnu
opasnost po život pacijenta, da se ne govori o različitim stupnjevima paralize.
No zahvaljujući napretku medicine u dva protekla rata, takva strahovanja
pripadaju prošlosti.

- Možete biti mirni. - zaključio je -Sredite svoje stvari, pa nas obavijestite.
Ali ne zaboravite - što prije, to bolje.

Nije to bilo dobro jutro za probavljanje loše vijesti, još manje na
otvorenom. Iz hotela je izišao vrlo rano, lagano obučen, jer je u sobu kroz
prozor prodrla jarka sunčeva svjetlost, i svojstvenim se odmjerenim korakom
zaputio od šetališta Chemin du Beau Soleil, gdje se nalazila bolnica, do
utočišta tajnih ljubavnika u Engleskom parku. Sjedio je tamo preko sat
vremena, neprestano razmišljajući o smrti, kad je počela jesen. Jezero se
uzburkalo poput naglo pobješnjelog oceana, neki je mahniti vjetar poplašio
galebove i pomeo zadnje lišće. Predsjednik je ustao i, umjesto da je kupi od
cvjećarice, iz javnih cvjetnih nasada istrgnuo jednu ivančicu, pa je zadjenuo u
zapučak. Cvjećarica ga je zaskočila.

- Ovo cvijeće nije Božje, gospodine - rekla mu je, ozlovoljena. - Nego
općinsko. On je naoko prečuo njezine riječi. Udaljio se laganim koračajima,
pridržavajući nehajno štap po sredini, a gdjekad bi ga i zavrtio, profinjenim,

pomalo nadmenim pokretom. Na mostu Mont Blanc užurbano su spuštali
zastave Konfederacije uskovitlane na vjetrometini, pa je i vretenasti,
pjenušavi mlaz iz vodoskoka utrnut prije vremena. Predsjednik isprva nije ni
prepoznao svoju omiljenu kavanu na molu, jer su s nadstrešnice uklonili
zelenu ceradu i zatvorili ljetne cvjetne terase. U salonu su usred dana gorjele
svjetiljke, a Mozartov komad u izvedbi gudačkog kvarteta zvučao je poput
nejasnog nagovještaja. Predsjednik je posegnuo za novinama sa snopa za
goste na šanku, šešir i štap objesio na vješalicu, nataknuo naočale sa zlatnim
okvirima da može čitati za naj izdvojenijim stolom, i tek je tada postao
svjestan novo pridošle jeseni. Započeo je od međunarodne stranice, gdje bi
tek vrlo rijetko naletio na pokoju vijest s američkog kontinenta, i nastavio
čitati odostraga prema naprijed dok mu konobarica nije donijela njegovu
svakodnevnu bočicu Evian vode. Prošlo je već više od trideset godina otkako
se odrekao obreda kave, po liječničkoj odredbi. No još tada se zarekao: »Kad
jednom budem siguran da sam nadomak smrti, opet ću je početi piti«. Možda
je kucnuo čas.

- Donesite mi i kavu - naručio je na besprijekornom francuskom. 1
nesvjestan dvosmislenosti, pojasnio - Espresso, ta probudi i mrtvaca.

Ispio ju je bez šećera, polaganim gutljajima, i potom šalicu naopačke
položio na tanjurić, kako bi kavenom talogu, nakon tolikih godina, dao
vremena da mu ocrta sudbinu. Iznova otkriveni okus potisnuo je na trenutak
zloslutne misli. A već u sljedećem trenutku, kao da je i to sudbinski
predodređeno, osjetio je da ga netko promatra. Nehajnim je pokretom
okrenuo stranicu, bacio pogled ponad naočala, i spazio blijedog, neobrijanog
muškarca, sa sportskom kapom i jaknom od janjeće kože, koji je smjesta
svrnuo pogled da se ne susretne s njegovim.

Lice mu je bilo poznato. Nekoliko su se puta mimoišli u predvorju
bolnice, pa ga je neki dan ponovno vidio na motoru dok je promatrao
labudove na šetalištu Promenade du Lac, ali nijednom se nije osjetio
prepoznatim. Osim toga, još nije odbacio mogućnost da je konačno podlegao
maniji proganjanja, tako učestaloj u izgnanika.

Dočitao je novine bez žurbe, plutajući na raskošnim zvucima Brahmsova
violončela, dok bol nije nadjačala blagotvorni učinak glazbe. Potom je
pogledao na mali zlatni sat koji je na lancu nosio u džepiću prsluka, i sa
zadnjim gutljajem vode progutao dvije podnevne tablete za smirenje. Prije no
što će skinuti naočale, provjerio je svoju sudbinu u talogu kave i podišli su ga
ledeni žmarci: vidio je samo neizvjesnost. Naposljetku je platio račun uz

mršavu napojnicu, pokupio štap i šešir s vješalice pa izišao na ulicu, i ne
pogledavši čovjeka koji ga je promatrao. Udaljio se svojim uznositim
korakom, uz cvjetne nasade poharane vjetrom, i povjerovao da je uspio umaći
prijetnji. No zakratko je postao svjestan tuđih koraka za svojim leđima, da bi,
zaokrenuvši za ugao, zastao i okrenuo se na peti. Čovjek koji ga je slijedio
morao se ukopati na mjestu da se ne sudare, i osupnuto ga pogledao, oči uoči.

- Gospodine predsjedniče - prozbori.

- Poruči onima koji te plaćaju neka se ne zanose - izgovori predsjednik
baršunastim glasom, ne svlačeći osmijeh s lica. - Moje je zdravlje savršeno.

- Ja to najbolje znam - reče čovjek, skrušen pred težinom sugovornikova
dostojanstva. - Radim u bolnici.

Dikcija, ritam govora, pa i plaho držanje, sve je odavalo pučanina s
Kariba.

- Nemojte mi reći da ste liječnik - podrugne se predsjednik.

- Kamo sreće, gospodine - odvrati čovjek. -Vozim bolnička kola.

- Oprostite - ispriča se predsjednik, uviđajući svoju pogrešku. - To je
težak posao.

- Ne kao vaš, gospodine.

Ovaj ga pogleda sasvim otvoreno, podupre se objema rukama o štap i
upita s nehinjenim zanimanjem:

- Odakle ste vi?

- S Kariba.

- To sam primijetio - reče predsjednik. - Ali iz koje zemlje?

- Iziste kao i vi, gospodine - odgovori čovjek i pruži mu ruku. - Zovem se
Homero Rey.

- Predsjednik mu, iznenađen, upadne u riječ, ne ispuštajući njegovu ruku.

- Tako mi svega - izusti. - Kakvo zvučno ime! Homero se opusti.

- Ito nije sve - dometne. - Homero Rey de la Casa.

Na to ih oštri zapuh prave zimske studeni iznenadi nezaštićene, posred
ceste. Predsjednik se strese do kostiju i shvati da bez kaputa neće izdržati ni
dva bloka zgrada što su ga još dijelila od sirotinjske gostionice u kojoj je
običavao jesti.

- Jeste li ručali? — upita Homera.

- Nikada ne ručam - odvrati ovaj. - Jedem samo uvečer, kod kuće.

- Danas učinite iznimku - reče mu predsjednik, koristeći sav svoj
neodoljivi šarm. - Pozivam vas na ručak.

Uhvatio ga je pod ruku i poveo do restorana preko puta, imena zlaćanim

slovima ispisanog na tendi: Le Boeuf Couronne. U tijesnoj i pretoploj
prostoriji nije naoko bilo ni jednog slobodnog mjesta. U čudu što nitko ne
prepoznaje predsjednika, produžio u pozadinu da zatraži pomoć.

- Predsjednik? Aktivni? — upita vlasnik.

- Ne - reče Homero. - Svrgnuti.

Gazda se osmjehne s odobravanjem.

- Za takve - reče - uvijek čuvam poseban stol.

Poveo ih je do izdvojenog odjeljka u dnu prostorije, gdje se moglo
nesmetano čavrljati. Predsjednik mu zahvali.

Rijetko se sreću ljudi koji imaju osjećaja za dostojanstvo izgnanstva -
reče.

Specijalitet kuće bila su goveđa rebra na žaru. Predsjednik i njegov gost
se ogledaše, uočivši na drugim stolovima obilate komade prilično masnog
pečenja.

- Meso izgleda izvrsno, - promrmlja predsjednik -ali ne smijem ga jesti.

Upre u Homera gotovo obješenjački pogled, i promijeni ton.

- Zapravo ništa ne smijem.

- Ne smijete ni kavu - reče Homero - pa je svejedno pijete.

- Ito ste zapazili? - začudi se predsjednik. -No, danas sam učinio iznimku
zato što je i dan izniman.

Što se iznimaka tiče, nije ostao na kavi. Naručio je rebro sa žara sa
salatom od svježeg povrća bez začina, osim kapi maslinova ulja. Njegov je
gost zatražio isto, i k tome pola litre crnog vina.

Dok su čekali meso, Homero je iz džepa jakne izvukao lisnicu bez novca,
ali punu papirića, da bi predsjedniku pokazao jednu izblijedjelu fotografiju.
Ovaj je na njoj razaznao sebe u košulji, s kojom kilom manje, vrano crne
kose i brka, usred uskomešane skupine mladih koji su se propinjali na prste
ne bi li se istakli. Na prvi je pogled prepoznao mjesto, prepoznao je i
ambleme jedne zamorne izborne kampanje, pa i nemili datum. »Kakva
ludost!«, progunđa. »Uvijek sam govorio da čovjek na fotografijama stari
brže nego u stvarnosti.« I vrati fotografiju odrješitim pokretom.

- Toga se vrlo dobro sjećam - reče. - Snimljeno je prije stotinu godina na
borilištu pijetlova u San Cristobalu de las Casas.

- To je moje mjesto - napomene Homero i prstom pokaže na svoj vlastiti
lik u gomili: - A ovo sam ja.

- Predsjednik ga prepozna.

- Pa tu ste još dijete!

- Moglo bi se reći - odvrati Homero. - Bio sam uz vas tijekom čitave
kampanje na jugu, kao voda studentskih brigada.

Predsjednik preduhitri prigovor što je visio u zraku.

- Dok ja vas, pretpostavljam, nisam ni zamijetio -nadoda.

- Naprotiv, bili ste veoma srdačni prema svima - reče Homero. - Ali kraj
nas tolikih bilo bi čudo da se sjećate.

- Išto je iz toga ispalo?

- Tko to zna bolje od vas! - uzvrati Homero. -Nakon vojnog puča, pravo
je čudo da smo nas dvojica uopće ovdje, a kamoli da se spremamo smazati
volujsku polovicu. Nisu svi bili te sreće.

Uto su im poslužili jelo. Predsjednik je ubrus zadjenuo za ovratnik, poput
kakvog djeteta, pri čemu mu nije promakla gostova suspregnuta zatečenost.
»Da ovo ne činim, sa svakim bi obrokom otišla po jedna kravata«, objasni.
Kušavši meso, odao je okusu priznanje zadovoljnom gestom, pa se vratio na
temu.

- Nije mi jasno - reče - zbog čega mi niste pristupili ranije, umjesto da me
slijedite poput kakvog uhode.

Tada mu je Homero ispričao kako ga je prepoznao kad je ulazio u
bolnicu, na vratima rezervirana za posebne pacijente. Zbilo se to u jeku ljeta;
bio je u svijetlom lanenom odijelu kakvo se nosi na Antilima, uz crnobijele
cipele, s ivančicom u zapučku, raskošne kose razbarušene od vjetra. Homero
je naknadno utvrdio da u Ženevi boravi sam, da se snalazi bez ičije pomoći;
uostalom, grad u kojem je završio studij prava morao je poznavati kao vlastiti
džep. Uprava bolnice zajamčila mu je, na njegov zahtjev, potpunu tajnost. Još
iste noći Homero se sa suprugom dogovorio da će mu se obratiti. Pa ipak ga
je pet tjedana pratio izdaleka, iščekujući zrelu prigodu, i možda još ne bi
skupio hrabrosti, da ga sam predsjednik nije zaskočio.

- Drago mi je što sam to učinio - reče predsjednik. - iako me moja samoća
zapravo ni najmanje ne smeta.

- Ipak nije pravedno...

- Zašto? - upita predsjednik iskreno. - Moja je najveća životna pobjeda što
sam postigao da me zaborave.

- Sjećamo se mi vas mnogo bolje nego što mislite - reče Homero, ne
prikrivajući uzbuđenje. -Lijepo vas je vidjeti ovakvog, zdravog i mladolikog.

- A ipak - odvrati ovaj bez patetike - po svemu se čini da ću umrijeti vrlo
uskoro.

- Vi imate itekako dobre izglede da se oporavite - izjavi na to Homero.

Predsjednik se iznenađeno trgne, ne izgubivši pritom nimalo od urođene
mu otmjenosti.

- Oh dovraga! - usklikne. - Pa zar je u našoj lijepoj Švicarskoj ukinuta
liječnička tajna?

- Za vozača hitne pomoći nema tajni ni u jednoj bolnici na svijetu — reče
Homero.

- Ali ono što ja znam saznao sam tek prije dva sata, i to iz usta čovjeka
koji bi to jedini trebao znati.

- U svakom slučaju, vaša smrt ne bi bila uzaludna - reče Homero. - Kad-
tad će se netko pobrinuti da zauzmete mjesto koje vam pripada kao uzoru
ljudskog dostojanstva.

Predsjednik se našali odglumivši iznenađenje.

- Hvala, otvorili ste mi oči -reče.

Jeo je kao što je činio i sve ostalo: polako i krajnje gospodski. Za to je
vrijeme izravnim pogledom piljio u Homera, tako da se činilo da mu naprosto
čita misli. Dugi razgovor, koji se sastojao uglavnom od sjetnog prizivanja
uspomena, okončao je mangupskim smiješkom.

Već sam odlučio da uopće neću brinuti o sudbini vlastitog leša - reče - no
sada vidim da ću ipak morati posegnuti za trikovima iz krimića ako želim da
ga nitko ne pronađe.

- Uzalud - uzvrati mu Homero. - Nema te tajne koja bi u bolnici potrajala
duže od sat vremena.

Kad su popili kavu, predsjednik se iznova posvetio dnu svoje šalice i
iznova zadrhtao - poruka je bila ista. Unatoč tome, izraz njegova lica nije se
promijenio. Platio je račun u gotovini, no tek nakon što je iznos provjerio
nekoliko puta, i nekoliko puta pretjerano pažljivo prebrojao novac, da bi
ostavio napojnicu koja je u konobara izmamila samo gunđanje.

- Bilo mi je zadovoljstvo - zaključio je, opraštajući se od Homera. -
Nemam još datum za operaciju, nisam čak ni odlučio hoću li joj se uopće
podvrgnuti. No ako sve iziđe na dobro, vidjet ćemo se mi ponovno.

- A zašto ne i prije? - uskoči Homero. - Lazara, moja žena, kuha za
bogatune. Nitko ne zna spraviti takav rižoto sa škampima. Bilo bi nam jako
drago da nas jedne večeri počastite svojim posjetom.

- I morski su mi plodovi zabranjeni, ali pojest ću ih s užitkom - odvrati
on. - Recite mi kada.

- Četvrtak je moj slobodan dan — reče Homero.

- Izvrsno - zaključi predsjednik. - U četvrtak sam u sedam navečer kod

vas. Bit će mi doista drago.

- Doći ću ja po vas - pripomene Homero. - Hotelerie Dames, 14 rue de
VIndustrie. Iza stanice. Točno?

- Točno - potvrdi predsjednik i ustane, u svom svojem sjaju. - Koliko
vidim, vi ćete znati i koji broj cipela nosim!

- Naravno, gospodine - reče Homero vragolasto — četrdeset jedan.

Ono što Homero Rey nije priznao predsjedniku, ali je zato još godinama
nakon toga pričao svakome tko ga je htio slušati, jest da njegova prvotna
nakana nije bila posve nevina. Poput mnogih vozača hitne pomoći, sklapao je
nagodbe s pogrebnim poduzećima i osiguravajućim društvima za prodaju
njihovih usluga u samoj bolnici, ponajviše siromašnim stranim pacijentima.
Njegova je dobit bila neznatna, a morao ju je k tome i dijeliti s drugim
službenicima što su, od usta do usta, prosljeđivali povjerljive podatke o
teškim bolesnicima. No i to je predstavljalo dobrodošlu utjehu za prognanika
bez budućnosti koji je, uz ženu i dvoje djece, sa svojom smiješnom plaćom
jedva spajao kraj s krajem.

Lazara Daviš, njegova žena, stajala je čvršće na zemlji. Bila je to
profinjena mulatkinja iz San Juana de Puerto Rico, sitna i čvrsta, puti boje
karamela i očiju vučice koje su njezinoj ćudi sasvim dobro pristajale.
Upoznali su se u bolničkoj ubožnici gdje je radila kao Katica za sve, nakon
što ju je stanoviti imućni sunarodnjak, dovedavši je sa sobom kao dadilju, u
Ženevi ostavio na cjedilu. Vjenčali su se po katoličkom obredu, iako je ona
bila voruba princeza, i živjeli u stanu s dnevnom i dvije spavaće sobe, na
osmom katu bez dizala, u zgradi nastanjenoj afričkim doseljenicima. Imali su
devetogodišnju kćer Barbaru, i sedmogodišnjeg sina Lazara, u kojeg su neke
naznake upućivale na blažu duševnu zaostalost.

Lazara Davis bila je pametna žena, nezgodne naravi, ali meka srca. Samu
je sebe smatrala pravom predstavnicom horoskopskog Bika, slijepo vjerujući
u svoju astralnu predodređenost. Unatoč tome, nikada nije uspjela ostvariti
san da za život zarađuje kao osobna astrologinja bogataša. Umjesto toga, kući
je donosila tek povremene, iako katkad i značajne utrške, pripremanjem
večera za imućne dame koje su se pred gostima hvalile očaravajućim
antilskim jelima, glumeći da su ih spravile same. Homero je pak bio
samozatajan čovjek vrlo skromnih prohtjeva, no Lazara nije mogla zamisliti
život bez njega, poglavito zbog neokaljanosti njegove duše i kalibra njegove
alatke. Išlo im je dobro, no s godinama je bilo sve teže, a i djeca su rasla.
Upravo su u vrijeme kada se pojavio predsjednik načeli svoju petogodišnju

ušteđevinu. Stoga su se, kad ga je Homero Rey otkrio medu tajnim bolničkim
pacijentima, počeli zanositi tlapnjama.

Nisu baš imali jasnu ideju što će od njega tražiti, niti s kojim pravom.
Isprva su mu naumili prodati kompletan sprovod, uključujući balzamiranje i
repatrijaciju. No malo-pomalo, uvidjeli su da smrt i nije tako izvjesna kako se
u početku činilo. Na dan onog ručka bili su već ozbiljno nagrizeni sumnjama.

Naime, po istini, Homero nije bio voda studentskih brigada, niti išta tome
slično, a u izbornoj je kampanji sudjelovao samo i upravo onda kad je
snimljena fotografija koju su nekim čudom uspjeli iskopati iz dubine ormara.
No njegov žar nije bio sporan. Nije bilo sporno ni da je morao pobjeći iz
zemlje, zbog sudjelovanja u uličnom prosvjedu protiv vojnog udara, iako je
jedini razlog što je tolike godine ostao u Ženevi bilo puko siromaštvo duha.
Prema tome, bilo je teško vjerovati da bi jedna sitna laž više ili manje
predstavljala zapreku na putu k predsjednikovoj naklonosti.

Prvo ih je iznenađenje snašlo kad su doznali da plemeniti izgnanik stanuje
u trećerazrednom pansionu u žalosnoj četvrti Les Grottes, medu azijskim
useljenicima i prijateljicama noći, i hrani se isključivo u jeftinim krčmama
pored tolikih ženevskih rezidencija dostojnih političara u nemilosti. Homero
ga je promatrao kako dan za danom ponavlja iste radnje. Pratio ga je u stopu,
često i na nesmotrenoj udaljenosti, za njegovih noćnih šetnji kroz splet
sumornih zidina u boležljivo žućkastom osvjetljenju fenjera staroga grada.
Gledao ga je kako satima, posve utonuo u misli, sjedi pred Calvinovim
spomenikom. Penjao se za njim, korak po korak, kamenim stubama,
omamljen prodornim mirisom jasmina, samo radi boljeg pogleda na lijene
ljetne sutone s uzvišice Bourg-de-Foura. Jedne ga je večeri zatekao kako na
prvoj jesenskoj kisici, bez kaputa i kišobrana, pomiješan sa studentarijom
čeka u redu na Rubinsteinov koncert. »Ne znam kako je izmakao upali
pluća«, reći će kasnije svojoj ženi. Prošle ga je subote, kada se vrijeme
počelo mijenjati, uhvatio u kupovini kaputa s ovratnikom od lažnog nerca, no
nije tržio u blještavim dućanima rue de Rhone, gdje su se snabdijevali
izbjegli emiri, već na uličnom sajmištu.

- E tu nam nema kruha! - uzviknula je Lazara kad joj je Homero to
ispričao. - On je vražji škrtac kojem je draže da ga socijalna skrb pokopa u
skupnoj grobnici. Nikada mu ništa nećemo izvući.

- Možda je stvarno siromašan - primijeti Homero - nakon tolikih godina
bez posla.

- E stari moj, jest da si Riba s podznakom u Ribama, ali ne moraš biti

takva naivčina! - odvrati Lazara. - Svi živi znaju da je odmaglio s državnim
zlatom, da je najbogatiji prognanik s Martinika.

Deset godina stariji, Homero je, stasao pod dojmom vijesti o
predsjednikovim studijima u Ženevi, za kojih se navodno prehranjivao kao
građevinski radnik. Lazaru su, naprotiv, odgojili skandali iz neprijateljskog
tiska, pa još napuhavani u kući oporbenjaka čiju je djecu počela čuvati kao
djevojčica. Stoga, kad je Homero one večeri osvanuo drhteći od ushićenja
zato što je ručao s predsjednikom, argument da je pozvan u skupi restoran
njoj nije značio ništa. Uzrujalo ju je što ga Homero nije zatražio ništa od
onoga o čemu su sanjali, počevši od boljeg školovanja za djecu pa do
unapređenja u bolnici. Loše je slutnje samo potvrdila njegova odluka da mu
truplo bace lešinarima, e da svoje franke ne bi potrošio na dostojan pogreb i
svečani povratak u domovinu. No čašu je prelila vijest koju je Homero
zadržao za kraj - da je predsjednika pozvao na rižoto sa škampima u četvrtak
navečer.

- Samo nam je još to trebalo! - zgrozila se Lazara. - Da nam odapne
ovdje, otrovan škampima iz konzerve, pa da ga moramo pokopati od
ušteđevine za djecu...

Na kraju je ipak prevagnula težina bračne odanosti. Od jedne je susjede
morala posuditi tri seta jedaćeg pribora od alpake i kristalnu zdjelu za salatu,
od druge električni aparat za kavu, od treće pak vezeni stolnjak i kineski
servis za kavu. Stare je zavjese zamijenila novima, koje su na red dolazile
samo na blagdane, i skinula presvlake s pokućstva. Čitav je dan ribala
podove, istresala prašinu, premještala stvari, sve dok nije postigla upravo
suprotno od onoga što bi im najviše koristilo - da gosta ganu scenarijem
časnog siromaštva.

Predsjednik im je u četvrtak navečer, najprije povrativši dah od
osmerokatnog uspona, osvanuo na vratima, u novom starom kaputu, sa
staromodnim šeširom i s jednom ružom za Lazaru. Dojmila je se njegova
muževna pristalost i aristokratski maniri, no unatoč tome, doživjela ga je u
skladu sa svojim očekivanjima - prijetvornim i pohlepnim. Učinio joj se
neuljudnim, jer je kuhala uz otvorene prozore samo da vonj škampi ne bi
prožeo stan, a on je, tek što je stupio unutra, najprije duboko udahnuo, kao u
nekom nenadanom zanosu, pa sklopljenih očiju i raširenih ruku, uskliknuo:
»Ah, miris našeg mora!« Učinio joj se gadnim škrcem, jer joj je donio jednu
jedinu ružu, bez sumnje ukradenu iz parka. Učinio joj se drskim, zbog
napadnog nehaja koji je pokazao prema novinskim isječcima iz svojih

najslavnijih predsjedničkih dana, te zastavicama i amblemima iz kampanje
koje se Homero tako prostodušno potrudio povješati po zidu sobe. Učinio joj
se bešćutnim, jer nije čak ni pozdravio Barbaru i Lazara, koji su mu
pripremili svojeručno izrađen poklon, da bi k tome za večerom spomenuo
dvije stvari koje naprosto ne podnosi: pse i djecu. Zgadio joj se. Unatoč tome,
urođena karipska gostoljubivost nadvladala je predrasude. Odjenula je svoju
afričku svečanu haljinu, uresila se posvećenim ogrlicama i narukvicama, a za
večerom joj se nije omakao ni jedan pogrešan potez, ni jedna neprimjerena
riječ. Bila je više nego besprijekorna - upravo savršena.

Rižoto sa škampima zapravo nije spadao među njezine specijalitete, no
spravila ga je s mnogo dobre volje i ispao je vrlo ukusan. Predsjednik se
poslužio dvaput, ne štedeći hvalospjeve; oduševile su ga pržene banane i
salata od avokada, iako oni baš i nisu dijelili njegov čeznutljivi ushit. Lazara
se do deserta zadovoljila slušanjem, sve dok Homero nije nehotice zaglibio u
slijepu ulicu raspravom o Božjem postojanju.

- Ja vjerujem da postoji - izjavio je predsjednik - ali i da nema nikakve
veze s ljudima. Ima on daleko važnijeg posla.

- Ja vjerujem samo u zvijezde - reče Lazara pazeći na predsjednikovu
reakciju: - Na koji ste dan rođeni?

- Jedanaestog ožujka.

- Znala sam! - usklikne Lazara pobjedonosno pa onda, već udobrovoljena,
primijeti: - Nisu li dvije Ribe za istim stolom ipak previše?

Muškarci su još uvijek vodili razgovor o Bogu kad se povukla u kuhinju
da skuha kavu. Pospremila je stol i svim se srcem nadala da će se večer
okončati uspješno. S kavom se vratila u pravi trenutak da dočuje
predsjednikovu izjavu koja ju je osupnula:

- Uopće nemojte u to sumnjati, dragi prijatelju: najgore što se našoj jadnoj
zemlji moglo dogoditi jest da dobije mene za predsjednika.

Homero je vidio kako je Lazara s posuđenim kineskim šalicama i vrčem
za kavu zastala na vratima; učinilo mu se da će se onesvijestiti. I predsjednik
je upro pogled u nju.

- Nemojte me tako gledati, gospodo - rekao je umiljato. - Govorim iz
duše. - Potom je, okrenuvši se prema Homeru, zaključio:

- Doduše, bar skupo plaćam svoju nepromišljenost.

Lazara je poslužila kavu, ugasila stropnu svjetiljku da njezina nesmiljena
svjetlost ne ometa razgovor, pa je soba utonula u intimni polumrak. Po prvi je
put osjetila zanimanje za gosta koji, uza sav svoj šarm, ipak nije uspijevao

prikriti tugu. Lazarina je znatiželja još porasla kad je ispio kavu i šalicu
okrenuo na tanjurić.

Predsjednik im je za desertom ispričao da je Martinik za svoje
prognaničko utočište odabrao zbog prijateljstva s pjesnikom Aimeom
Cesaireom, koji je tada netom bio objavio svoj Cahier d'un retour au pays
natal i pomogao mu da započne novi život. Ostatkom supružničkog
nasljedstva kupili su udobnu drvenu kuću medu brežuljcima grada Fort de
France, s mrežama na prozorima i terasom s pogledom na more, okićenom
divljim cvijećem, gdje je bio pravi užitak spavati uz bučne zrikavce i
povjetarac s aromom melase i ruma od šećerne trske. Ostao je tamo sa
suprugom, četrnaest godina starijom i bolesnom još od svojeg jedinog
poroda, ušančen pred sudbinom u strastvenom iščitavanju svojih latinskih
klasika, na latinskom, čvrsto vjerujući da je to završni čin njegova života.
Godinama je morao odolijevati iskušenjima svakovrsnih pustolovina u koje
su ga mamili poraženi pristaše.

- No nisam čak ni otvorio nijedno pismo - rekao je. - Nikada više, otkad
sam shvatio da i ona najhitnija već nakon tjedan dana postaju manje hitna, a
za dva se mjeseca uopće ne sjećam ni njih ni onoga tko ih je pisao.

Zagledao se u polumraku u Lazaru dok je pripaljivala cigaretu i onda joj
je iznenada oteo lakomim pokretom. Duboko je uvukao dim i zadržao ga u
grlu. Lazara je, zatečena, iznova posegnula za kutijom i šibicama, no on joj je
na to vratio već pripaljenu cigaretu. »Pušite s takvim užitkom da nisam
mogao odoljeti«, rekao je i odmah se potom naglo zakašljao, tako da je
morao otpuhnuti dim.

- Tog sam se poroka odrekao već davno, no on se očito nije sasvim
odrekao mene - doda. - Nekoliko me je puta uspio svladati. Kao maloprije.

Kašalj ga je još dvaput dobro stresao. Bol se vratila. Predsjednik je
pogledao na džepni satić i progutao dvije večernje tablete. Potom se još
jednom zadubio u dno šalice; ništa se nije promijenilo, no ovaj put nije
zadrhtao.

- Neki su se od mojih bivših sljedbenika nakon mene domogli
predsjedničke fotelje -reče.

- Savago - nabaci Homero.

- Ne samo Savago - odvrati predsjednik. - Bili su isti kao i ja - prisvajali
su čast koju nisu zasluživali na račun službe koju nisu znali obnašati. Neki
naprosto žeđaju za vlašću, no većina ima još manje apetite - traže posao.

Lazara se naroguši.

- Znate li vi što se o vama priča? - upita. Homero je, preplašen, preduhitri:

- To su laži.

- Jesu i nisu laži - reče predsjednik s blaženim mirom. - Kad je riječ o
jednom predsjedniku, najteže optužbe mogu ujedno biti i jedno i drugo -
istina i laž.

Na Mattiniku je proživio sve dane svojeg progonstva, bez doticaja s
inozemstvom izuzev rijetkih novinskih vijesti, uzdržavajući se satovima
španjolskog i latinskog u državnoj gimnaziji i prijevodima koje bi mu
povremeno pribavio Aime Cesaire. U kolovozu je žega bila nepodnošljiva, pa
je do podneva ostajao ležati u mreži, čitajući uz lepetanje stropnog ventilatora
u spavaćoj sobi. Njegova se žena bavila pticama koje je uzgajala na slobodi,
čak i u najtoplijim satima, od sunca se štiteći slamnatim šeširom široka
oboda, ukrašenim umjetnim jagodama i cvjetovima od organdija. No čim bi
vrućina popustila, godilo je hladovati na terasi; on pogleda prikovana uz
morsku pučinu, sve do obzora gdje je uranjala u maglu, a ona u svojoj
ljuljački od pruća, s prljavim šeširom i bezvrijednim prstenjem na svim
prstima, promatrajući kako prolaze brodovi sa svih strana svijeta. »Taj plovi
za Puerto Santo«, pokazivala bi. »Ovaj se jedva kreće, natovarili ga
bananama u Puerto Santu«, upozorila bi. Nezamislivo joj je bilo da bi prošao
brod koji nije iz njezine zemlje. On se pravio gluhim, a ona je na kraju ipak
zaboravljala lakše od njega, jer ju je pamćenje napustilo. Tako su ispraćali
prštave sutone, sve dok ih najezda komaraca ne bi potjerala u kuću. Usred
jednog takvog kolovoza predsjednik je čitajući novine na terasi poskočio od
iznenađenja.

- Pa dobijesa! - uskliknuo je. - Umro sam u Estorilu!

Njegovu je ženu ta vijest grubo prenula iz drijemeža. Zauzimala je šest
redaka na petoj stranici lista koji se tiskao u njihovu susjedstvu; povremeno
su čak objavljivali predsjednikove prijevode, a vlasnik je znao i svratiti da ih
posjeti. Pa opet je izvijestio o njegovoj smrti u Estorilu pored Lisabona,
kupalištu i utočištu europske dekadencije u kojem nikada nije bio, i k tome
možda jedinom mjestu na svijetu gdje nikako ne bi poželio umrijeti. Supruga
je doista umrla godinu dana kasnije, izmučena posljednjim sjećanjem koje je
tvrdokorno dočekalo i taj trenutak uspomenom na sina jedinca koji je
sudjelovao u svrgavanju svojega oca, da bi ga potom strijeljali njegovi vlastiti
suborci.

Predsjednik uzdahne. » Takvi smo, i ništa nas ne može iskupiti«, ustvrdi.

»Kontinent sazdan od bagre sa svih strana svijeta, začete i stasale bez

trunke ljubavi - od djece otmica, silovanja, razvrata, prijevara, djece
neprijatelja s neprijateljima.« Uto se suoči s pogledom Lazarinih divljih očiju,
što ga je rešetao bez milosti, pa je pokuša ukrotiti slatkorječivošću starog
majstora. - Pojam mestik svoje značenje vuče od mješavine suza s krvlju koja
teče. Što bi čovjek i mogao očekivati od takvog bućkuriša?

Lazara ga je naprosto pri kovala za stolicu samrtničkim mukom. No nešto
prije ponoći uspjela se pribrati i ispratiti ga hladnim poljupcem. Predsjednik
se usprotivio Homerovoj ponudi da ga otprati do pansiona, no nije ga mogao
spriječiti da mu pomogne zaustaviti taksi. Vrativši se u stan, Homero je ženu
zatekao kako kipti od bijesa.

- Ovo je najpravednije svrgnuti predsjednik na svijetu - procijedila je. -
Najobičniji kurvin sin.

Unatoč naporima koje je Homero uložio da je smiri, probdjeli su mučnu
noć. Priznavala je Lazara da je predsjednik jedan od najljepših muškaraca
koje je ikada upoznala, razorne privlačnosti i muževnosti pastuha. »I ovakav
kakav jest, star i sjeban, mora da je još uvijek tigar u krevetu«, rekla je. No
bila je uvjerena da je te Božje darove čitav život zloupotrebljavao kao oružje
obmane. Nepodnošljive su joj bile njegove pokajničke izjave u kojima se
proglašavao najgorim vodom u povijesti svoje zemlje. I ona asketska
prenemaganja, jer je vjerovala da je polovica šećerana na Martiniku u
njegovu vlasništvu. I licemjerje njegovog prezira prema moći, kad bi očito
dao sve na svijetu da se samo na tren vrati na vlast, pa da konačno kazni
svoje neprijatelje.

- A sve to - zaključila je - samo da bismo se prostrli pred njegovim
nogama.

- Ali što bi time dobio? - pitao se Homero.

- Ništa - odgovorila je. - Ima ljudi u kojih je taština nezasitna.

Njezin je gnjev bio tolik da ga Homero nije mogao podnijeti u istoj
postelji, pa je jutro dočekao umotan u deku na kauču u dnevnoj sobi. Lazara
je ustala u svitanje, potpuno gola, kako je običavala spavati i hodati po kući,
razgovarajući sama sa sobom u monologu bez kraja i konca. U jednom je
trenu odlučila u svijesti zatrti svaki trag nemile večere. Rano je ujutro vratila
sve posuđene stvari, nove zavjese zamijenila starima i komade pokućstva
pogurala na uobičajena mjesta, sve dok stan nije opet postao onako skroman i
doličan kao što je bio prije minule večeri. Naposljetku je sa zida strgnula
isječke iz tiska, fotografije, zastavice i značke iz omražene kampanje, i bacila
ih u koš za smeće uz završni poklič:

- K vragu sve!

Tjedan dana nakon večere, Homero je zatekao predsjednika kako ga čeka
na izlazu iz bolnice, s molbom da ga otprati do njegova pansiona. Strmim su
se stubama uspeli na treći kat do mansarde s jednim-jedinim krovnim
prozorom što je gledao na pepeljasto nebo i poprijeko razapetim uzetom na
kojem se sušilo rublje. Bio je tu još i bračni krevet koji je zauzimao polovicu
prostorije, jedna priprosta stolica, umivaonik i prijenosni bide, te skromni
ormar s mutnim zrcalom. Predsjedniku nije promaklo kako se prizor dojmio
Homera.

- U tom sam istom brlogu proživio svoje studentske dane - rekao mu je,
kao da se ispričava. -Rezervirao sam ga iz Fort de Francea.

Posegnuo je u baršunastu vrećicu i na postelju rasprostro konačni saldo
svojeg imetka: nekoliko zlatnih narukvica s raznolikim ukrasima od dragog
kamenja, bisernu ogrlicu u tri niza i još dvije od zlata i dragog kamenja, tri
zlatna lanca sa svetačkim medaljonima i zlatne naušnice sa smaragdima, pa
jedne s dijamantima i još jedne s rubinima, dva privjeska i jedan medaljon,
jedanaest umjetnički izrađenih prstenova i jednu briljantnu dijademu dostojnu
kraljice. Onda je iz druge torbice izvukao tri para srebrnih i dva zlatnih
gumba za manšete s odgovarajućim iglama za kravatu, te džepni sat prevučen
bijelim zlatom. Na kraju je još iz kutije za cipele izvadio svojih šest odličja:
dva zlatna, jedno srebrno, a ostatak - obično staro željezo.

- To je sve što mi je ostalo - reče.

S obzirom na troškove liječenja, jedini mu je izlaz bio sve prodati, i htio
je da mu Homero učini tu uslugu, u strogoj tajnosti. Homero mu, međutim,
nije bio spreman udovoljiti dok ne dobije uredne račune.

Predsjednik mu je objasnio da je nakit njegova žena naslijedila od svoje
bake koja je pak naslijedila svežanj dionica kolumbijskih rudnika zlata. Sat,
gumbi za manšete i igle za kravatu bili su njegovi. Ni ordenje, u svakom
slučaju, prije njega nije pripadalo nikome.

- Ne vjerujem da bi za takve stvari itko imao račune - reče. Homero je bio
nepopustljiv.

- U tom slučaju - prosudi predsjednik - nema mi druge nego uzdati se use.

Počeo je skupljati dragulje s proračunatom mirnoćom. »Molim vas da mi
oprostite, dragi moj Homero, ali eto, nema veće bijede od siromašnog
predsjednika«, reče mu. »Čak i preživjeti čini se nečasnim.« U tom je
trenutku Homero otvorio svoje srce i položio oružje.

Lazara se te večeri kasno vratila kući. S vrata je ugledala blještavi nakit

pod jarkom svjetlošću nad stolom; izgledala je kao da je upravo pronašla
škorpiona u vlastitom krevetu.

- Nemoj se igrati, stari - reče, preplašena. - Kako se ovo našlo kod nas?
Homerovo ju je objašnjenje još više uznemirilo. Sjela je da pregleda dragulje,
jedan po jedan, detaljno poput iskusnog zlatara. U jednom je trenu uzdahnula:
»To mora biti pravo bogatstvo«.

Na kraju se zagledala u Homera, ne snalazeći se u vlastitoj
zaslijepljenosti.

- Dovraga! - reče. - Kako da čovjek dokuči govori li taj starac doista
istinu?

- A zašto ne bi? - odvrati Homero. - Upravo sam vidio da sam pere svoju
odjeću i suši je u sobi kao i mi, prostrtu na žici.

- Iz škrtosti — reče Lazara.

- Ili iz siromaštva - uzvrati Homero. Lazara se vrati proučavanju nakita,
ovaj put ne onako sitničavo, jer se i sama osjetila razoružanom. Tako se
sutradan ujutro obukla u svoju najbolju odjeću, okitivši se draguljima koji su
joj se doimali najvrjednijima; stavila je prstenje na svaki prst, čak i na palac, i
narukvica koliko god je mogla, na obje ruke, te ih pošla prodati. »Pa da vidim
tko će tražiti račune od Lazare Daviš«, rekla je na izlasku, šepireći se u šali.
Odabrala je primjerenu draguljarnicu, više razglašenog nego stvarnog ugleda,
znajući da se tamo prodaje i kupuje bez suvišnih pitanja, i ušla u strahu, ali
čvrsta koraka. Suhi, bljedunjavi prodavač, odjeven po etiketi, dočekao ju je
teatralnim rukoljubom i stavio joj se na raspolaganje. Unutra je bilo svjetlije
nego vani, zbog ogledala i jakih svjetala; izgledalo je kao da je dućan od
samih dijamanata. Lazara je uopće ne gledajući u prodavača iz straha da će
razotkriti farsu, sigurno kročila prema pultu.

Službenik joj je ponudio da sjedne za jedan od triju kabinetskih stolova u
stilu Luja XV., što su služili kao pojedinačne tezge, i na nj prostro
besprijekorno čisti komad platna. Potom je sjeo Lazari nasuprot, čekajući.

- Kako vas mogu uslužiti?

Ona skine prstenje, narukvice, ogrlice, naušnice, sve što je imala na sebi, i
poslaže ih na stolić u uzorku šahovske ploče. Jedino je što želi, reče, saznati
pravu vrijednost.

Zlatar je na lijevo oko namjestio monokl i počeo proučavati dragulje, u
kliničkoj tišini. Dugo je potrajalo dok joj, ne prekidajući procjenjivanje, nije
postavio pitanje:

- Odakle ste?

To Lazara nije predvidjela.

- Eh, moj gospodine - uzdahne. - Izdaleka, baš izdaleka...

- Tako sam i mislio - reče on nato.

Iznova je umuknuo, dok ga je Lazara nemilice strijeljala svojim opakim
zlaćanim očima. Osobitu je pažnju draguljar posvetio dijamantnoj dijademi,
odvojivši je potom od drugog nakita. Lazara uzdahne.

- Vi ste prava Djevica - primijeti. Zlatar nije skidao pogled s dragulja.

- Kako znate?

- Po vašem ponašanju — odvrati Lazara.

Nije izgovorio ni riječ sve dok nije dovršio, a onda joj se obratio, s
profesionalnom odmjerenošću.

- Koje je porijeklo ovoga nakita?

- Bakina ostavština - reče Lazara glasom u kojem se osjećala napetost. -
Preminula je prošle godine u Paramaribu, u devedeset osmoj godini.

Na to je draguljar pogleda ravno u oči. »Jako mi je žao«, reče, »ali jedina
je vrijednost ovih stvarčica njihova težina u zlatu.« Vršcima prstiju podigne
dijademu, okrećući je tako da je zasvjetlucala pod jakim svjetlom.

- Osim ovoga - napomene. - Veoma je stara, možda čak egipatska i, da
briljanti nisu u tako lošem stanju, bila bi neprocjenjiva. No u svakom slučaju,
ima svoju povijesno-umjetničku vrijednost.

Nažalost, kamenje u svim drugim komadima, ametisti, smaragdi, rubini,
opali, sve je, bez iznimke, bilo lažno. »Ne sumnjam da su originali bili
vrijedni«, govorio je zlatar, skupljajući nakit da ga vrati donositeljici. »No
kako su prelazili s jedne generacije na drugu, izvorni su kamenčići ostajali
negdje po putu i bivali nadomještani imitacijama«. Lazara osjeti val mučnine,
počne duboko disati i uspije obuzdati paniku. Prodavač je utješi:

- Često se to događa, gospođo.

- Znam, znam - reče Lazara s olakšanjem. -Zato ih se želim riješiti.

Tada je osjetila da se, odigravši svoju jalovu predstavu, vraća samoj sebi.
Iz torbice je, bez daljnjeg okolišanja, izvukla gumbe za manšete, sat, igle za
kravatu, zlatna i srebrna odličja, uz ostatak predsjednikovih osobnih
drangulija, stavljajući sve to na stol pred sobom.

- Iovo? - upitao je draguljar.

- Sve - rekla je Lazara.

Švicarski su franci kojima ju je isplatio bili tako novi da joj se činilo da će
umrljati prste svježom tintom. Primila je novac ne brojeći ga i zlatar ju je
ispratio do izlaza s istom pozdravnom ceremonijom. Pridržavajući joj

staklena vrata da je propusti na ulicu, načas ju je zadržao.

- Samo još nešto, gospođo - rekao je. — Vodenjak sam.

Iste su večeri Homero i Lazara novac odnijeli u pansion. Kad su sveli
račune, uspostavilo se da još malo nedostaje. Stoga je predsjednik skinuo svoj
vjenčani prsten i položio ga na krevet, uz sat s lancem, gumbe za manšete i
iglu za kravatu koje je nosio na sebi.

- Lazara mu je vratila prsten.

- To ne - rekla je odsječno. - Takva se uspomena ne smije prodati.

Predsjednik se složio i iznova stavio prsten. Onda mu je Lazara vratila i
džepni sat. »Niti ovo«, rekla je. Na to se predsjednik usprotivio, no ona mu je
gurnula sat u džepić prsluka.

- Tko bi u Švicarskoj prodavao satove?

- Jedan smo već prodali — reče predsjednik.

- Jest, ali ne kao sat, već kao komad zlata.

- Pa i ovaj je zlatni - ponovno se usprotivi predsjednik.

- Da - odvrati Lazara. - No čujte, vi možete živjeti čak i bez operacije, ali
ne možete ostati izgubljeni u vremenu.

Nije htjela uzeti ni zlatne okvire naočala, premda je imao druge od
kornjačevine. Odvagnula je ukrase koje je držala u ruci i stavila točku na
svaku dvojbu.

- Osim toga, - kazala je - s ovim ćemo se pokriti.

Prije izlaska je na svoju ruku skinula vlažno rublje s užeta, da ga osuši i
izglača kod kuće. Odvezli su se na motoru; Homero za upravljačem, a Lazara
odostraga, s rukama oko njegova pojasa. Blago je predvečerje upravo
obasjala javna rasvjeta. Vjetar je bio posmicao i posljednje lišće, pa su stabla
nalikovala operušanim fosilima. S tegljača koji je polako klizio Rhonom
dopirao je zvuk radija odvrnutog na maksimum; glazba se s rijeke prelijevala
u ulice. Georges Brassens je pjevao: Mon amour tiens bien la bane, le temps
va passer par la, et le temps est un barbare dans le genre d'Attila, par la ou
son cheval passe Vamour ne repousse pas. Homero i Lazara jurili su u tišini,
opijeni pjesmom i nezaboravnim mirisom zumbula. No u jednom trenutku,
ona kao da se trgnula iz dubokog sna.

- Sranje! - izgovori. - Što?

- Siroti starac - reče Lazara. - Kakav pasji život!

Narednog četvrtka, 7. listopada, predsjednik je operiran; zahvat je trajao
pet sati, a neposredno nakon njega stvari nisu izgledale nimalo jasnijima.
Utješno je zapravo bilo jedino saznanje da je živ. Nakon deset dana

premjestili su ga u sobu koju je dijelio s drugim pacijentima, pa je mogao
primati posjete. Bio je drugi čovjek - smućen i slab, prorijeđene kose koja je
ispadala na puki dodir s jastukom. Od nekadašnje naočitosti ostala je samo
elegancija u pokretima ruku. Prvi pokušaj hoda uz pomoć štaka bio je
srceparajući. Lazara je ostajala spavati uz njegovo uzglavlje da mu prištedi
trošak noćne njegovateljice. Jedan je od bolesnika u sobi čitave prve noći
vikao od straha pred smrću. Ta su beskonačna bdijenja izbrisala i zadnji trag
Lazarina otpora.

Iz bolnice su ga otpustili četiri mjeseca nakon što je stigao u Ženevu. Kao
savjesni upravitelj njegovih oskudnih sredstava, Homero je platio bolničke
račune i odvezao ga svojim bolničkim kolima, s još nekoliko bolničara koji
su mu ga pomogli uznijeti na osmi kat. Smješten je u dječju sobu, iako se tu
istu djecu nikada nije potrudio zamijetiti, i malo-pomalo, došao je k sebi.
Rehabilitacijskim se vježbama posvetio s vojničkom disciplinom, pa je
iznova prohodao pomažući se samo svojim štapom. No iako odjeven
dostojanstveno kao nekada, nije ni izdaleka bio isti, niti izgledom, niti
držanjem. U strahu od zime, čiji su se nagovještaji doimali prijetećima, i
doista će se pokazati najoštrijom u tekućem stoljeću, odlučio se vratiti
brodom koji je 13. prosinca isplovljavao iz Marseillea, unatoč protivljenju
liječnika koji su ga htjeli još neko vrijeme držati na oku. U zadnji je čas
ponestalo novca i Lazara je, potajice od muža, htjela još jednom zagrabiti u
dječju ušteđevinu, no i tamo je naišla na manjak. Tada joj je Homero priznao
da je odatle već uzeo bez njezina znanja, kako bi u potpunosti podmirio
bolnički račun.

- No dobro - slegnula je Lazara ramenima. -Uzmimo da nam je i on sin,
najstariji. Ukrcali su ga 11. prosinca na vlak za Marseille, u jeku snježne
oluje; tek će po povratku kući pronaći oproštajno pismo, na dječjem noćnom
ormariću. Tu je ostavio i svoj vjenčani prsten za Barbaru, zajedno s prstenom
pokojne supruge koji nikada nije pokušao prodati, te sat na lancu za Lazara.
Kako je bila nedjelja, neki su se susjedi rodom s Kariba, koji su u
međuvremenu otkrili tajnu, okupili na stanici Cornavin s malim harfističkim
sastavom iz Veracruza. Predsjednik je jedva hvatao dah, djelujući prilično
nemarno u razdrljenom kaputu, s dugačkim šarenim šalom, zapravo
Lazarinim, no svejedno je ostao stajati navratima zadnjeg vagona, mašući
šeširom u znak pozdrava dok su ga šibali udari vijavice. Vlak je već potegnuo
kad je Homeru sinulo da mu je u ruci ostao starčev štap. Potrčao je uz sam
rub perona i prilično ga snažno zavitlao ne bi li ga predsjednik zgrabio u

zraku, no štap je pao među tračnice i kotači su ga smrskali. Bio je to trenutak
užasa. Posljednje što je Lazara vidjela bila je drhtava ruka, grčevito ispružena
za štapom koji nije dohvatila, i kondukter koji je uspio za šal ščepati starca
zavijena snijegom, spasivši ga kad je već visio nad ponorom. Potresena je
Lazara potrčala mužu u susret, pokušavajući se nasmijati kroz suze.

- Moj Bože! - uzviknula je. - Taj je čovjek neuništiv!

Na odredište je prispio živ i zdrav, sudeći po opširnu brzojavu
zahvalnosti. Potom više od godinu dana od njega nije bilo glasa. Konačno je
stiglo pismo na šest gusto ispisanih listova, u kojem ga se više nije dalo
prepoznati. Bol se bila vratila, jednako prodorna i neumitna kao prije, no on
se odlučio na nju ne obazirati i živjeti punim plućima. Pjesnik Aime Cesaire
poklonio mu je novi štap sa sedefnim ukrasima, no uopće ga nije koristio.
Već je šest mjeseci redovito jeo meso, pored svih mogućih morskih plodova,
a znao je dnevno popiti i do dvadeset šalica gorke kave. No više nije čitao iz
taloga, jer su se sva njegova pretkazanja izvrgla u nešto sasvim suprotno. Na
svoj sedamdeset i peti rođendan ispio je nekoliko čašica dragocjenog ruma s
Martinika, koji mu je izvrsno prijao, i ponovno propušio. Nije se, naravno,
osjećao bolje, ali ni lošije. No pismom ih je ipak ponajprije želio izvijestiti
kako je u iskušenju da se vrati u svoju zemlju, da bi stao na čelo stanovitog
preporodnog pokreta, borbe za pravednu stvar i dobrobit domovine, pa makar
to bilo samo zbog sitne zadovoljštine da ne umre od starosti u svojem
krevetu. Utoliko je, zaključio je pismo, putovanje u Ženevu doista bilo djelo
providnosti.

lipanj 1979.

SVETICA

Nakon dvadeset i dvije godine ponovno sam susreo Margarita Duartea.
Iznenada je iskrsnuo preda mnom u jednoj od skrovitih uličica Trasteverea i
isprva ga čak nisam prepoznao, zbog njegova hrapavog kastilijanskog i
pojave koja je ukazivala na starog Rimljanina. Kosa mu je bila sijeda i
oskudna; nije k tome ostalo ni traga od onog turobnog držanja i žalobnog
odijevanja prosvijećenog namjernika s Anda iz vremena njegova prvog
dolaska u Rim. Ipak sam ga, tijekom razgovora, uspio malo-pomalo razotkriti
ispod krinke navučene s godinama i napokon mi se ukazao onakav kakvog
sam ga znao - mučaljiv, nepredvidiv i ustrajan poput kamenoklesara. Prije
druge šalice kave u jednom od naših starih kafića, odvažio sam se postaviti
mu pitanje koje me nagrizalo iznutra.

- Što se dogodilo sa sveticom?

- Tu je svetica - odgovorio mi je. -Čeka.

Jedino smo tenor Rafael Ribero Silva i ja uopće bili u stanju razumjeti
težinu ljudske tragedije sadržanu u tom odgovoru. Toliko smo izbliza pratili
njegovu dramu da sam godinama mislio kako je Margarito Duarte zapravo
lice u potrazi za autorom koje mi pisci čekamo čitav život; i ako nikada nisam
dopustio da me pronađe, to je stoga što kraj njegove priče nisam umio
zamisliti.

U Rim je došao onog raskošnog proljeća kada je Pio XII. patio od
napadaja štucavice kojoj ni liječnici ni magi, ni sile svjetla ni tame nisu
uspijevale doskočiti. Tada se prvi put otisnuo iz svojeg sela Tolime, u
vrletima kolumbijskih Anda - to se zamjećivalo čak i po načinu na koji je
spavao. Osvanuo je jednoga jutra u našem konzulatu s kovčegom od
izblanjane borovine koji je oblikom i obujmom ličio na kutiju za violončelo, i
konzulu izložio nevjerojatni razlog svojeg putovanja. Konzul je potom
telefonirao tenoru Rafaelu Riberu Silvi, sunarodnjaku, da mu se pobrine za

sobu u pansionu u kojem smo obojica stanovali. Tako sam ga upoznao.

Margarito Duarte nije odmakao dalje od osnovne škole, no njegova mu je
sklonost prema pisanoj riječi priskrbila šire obrazovanje, zahvaljujući
strastvenom iščitavanju svake tiskovine koja bi mu dopala ruku. S osamnaest
se godina, kao općinski pisar, oženio lijepom djevojkom koja je umrla vrlo
brzo, pri prvom porodu. Kći je, još ljepša od majke, umrla od groznice u
osmoj godini života. No ona prava Margaritova priča započinje šest mjeseci
prije dolaska u Rim, kada je izgradnja brane kraj njegova mjesta uvjetovala
preseljenje tamošnjeg groblja. Poput drugih suseljana Margarito je dao
iskopati ostatke svojih mrtvih, da bi ih prenio na novo groblje. Od supruge je
ostao prah. U susjednoj je raki, međutim, djevojčica ležala netaknuta nakon
jedanaest godina. Do te mjere da se, kad su otkrili lijes, mogao osjetiti miris
svježih ruža s kojima su je pokopali. A najčudesnije je bilo što tijelo nije
imalo težine.

Na stotine znatiželjnika privučenih glasinama o čudu preplavile su seoce.
Sumnje nije bilo. Očuvanost tijela smatrana je neospornim znamenom
svetosti, pa se čak i područni biskup složio da takvo čudo valja Vatikanu
podastrijeti na prosudbu. Tako su pučani prikupili novac da Margarito Duarte
otputuje u Rim, u borbu za stvar koja više nije bila samo njegova, pa ni u
uskoj nadležnosti njegova sela, već se ticala čitave nacije.

Dok nam je to pričao u našem pansionu u pitomoj četvrti Parioli,
Margarito Duarte je skinuo lokot i otvorio poklopac majstorski izrađenog
sanduka. Time smo tenor Ribero Silva i ja postali svjedocima čuda. Nije to
bila usahla mumija poput onih izloženih u tolikim svjetskim muzejima, već
djevojčica u odjeći mladenke, koju ni tako dug boravak pod zemljom nije
probudio iz sna. Put joj je bila sjajna i svilenkasta, a otvorene oči prozirne
ostavljale su nepodnošljiv dojam da nas doista gledaju iz smrti. Svila haljine i
umjetni cvjetovi na vjenčiću nisu neumoljivom vremenu odoljeli tako dobro
kao koža, no ruže koje su joj nekoć stavili u ruke bile su uistinu žive. I osim
toga, kad smo izvadili tijelo, kutija od borovine težila je jednako kao prije.

Margarito Duarte je već sutradan počeo poduzimati korake u cilju
ostvarenja svoje misije. U početku se oslanjao na diplomatsku pomoć, više
suosjećajnu nego učinkovitu, da bi se poslije počeo dovijati raznoraznim
smicalicama tražeći način da zaobiđe nebrojene vatikanske zapreke. O svojim
je pokušajima uglavnom šutio, no znalo se da su bili brojni i jalovi. Stupio je
u vezu sa svim vjerskim zajednicama i humanitarnim zakladama na koje je
naišao; saslušali bi ga pozorno, premda bez osobita udivljenja, i obećavali mu

trenutačne intervencije do kojih nikada nije došlo. Istina je da vrijeme nije
bilo najprikladnije. Sve što je imalo ikakve veze sa Svetom stolicom
stavljeno je na led dok Papa ne prebrodi krizu štucavice, koja je odolijevala
ne samo vrhunskim dostignućima akademske medicine, već i svoj sili
magijskih eliksira koje su mu slali iz čitavog svijeta.

U srpnju se Pio XII. konačno oporavio i otišao na ljetovanje u Castel
Gandolfo. Margarito je sveticu ponio na prvu tjednu audijenciju, u nadi da će
tu uhvatiti svoju priliku. Papa se pokazao u unutrašnjem dvorištu, na balkonu
tako niskom da je Margarito dobro vidio njegove fino njegovane nokte, pa
čak i osjetio dašak lavande. No nije, kako je Margarito očekivao, zašao medu
turiste koji su sa svih strana svijeta pohrlili da ga vide; izgovorio je istu
besjedu na šest jezika i završio skupnim blagoslovom.

Nakon tolikih razočaranja, Margarito je odlučio uzeti stvar u svoje ruke,
pa je sam u Državno tajništvo odnio pismo od šezdesetak rukom ispisanih
stranica, na koje nije dobio odgovora. Slutio je to, budući da se činovnik koji
ga je primio strogo se držeći protokola, jedva udostojio baciti površan pogled
na mrtvu djevojčicu, a i ostali bi službenici u prolazu na nju tek zirnuli bez
ikakva stvarnog zanimanja. Jedan mu je od njih kazao da su u protekloj
godini zaprimili više od osam stotina pisama sa zamolbama za sanktifikaciju
očuvanih leševa s raznih krajeva svijeta. Na kraju je Margarito zamolio da se
sami uvjere u bestežinsko stanje tijela. Činovnik se doista i uvjerio, ali je to
odbio priznati.

- Vjerojatno je stvar u kolektivnoj sugestiji —ustanovio je.

U rijetkim slobodnim trenucima i za vrelih ljetnih nedjelja Margarito je
ostajao u svojoj sobi, tvrdokorno zadubljen u čitanje svih dostupnih knjiga
koje bi mu se učinile korisnima za njegov slučaj. Krajem svakog mjeseca na
vlastitu je ispisivao inicijativu u neku školsku bilježnicu detaljan izvještaj o
svojim troškovima kićenim krasopisom iskusnog pisara kako bi ulagačima iz
svojeg sela mogao podastrijeti točne i vjerodostojne račune. Do kraja je
godine rimske labirinte poznavao kao da se ondje rodio, s lakoćom se
izražavao na talijanskom, iako ništa manje šturom od njegova andskog
kastiljanskog, a k tome je postao vrhunski stručnjak za procese kanonizacije.
No trebalo mu je još dosta dugo da se riješi svojeg pogrebnog odijela,
činovničkog prsluka i šešira kakvi su u ondašnjem Rimu resili članove
stanovitih tajnih družbi s nedokučivim ciljevima. Izlazio bi vrlo rano sa
svetičinom kutijom a katkad se vraćao tek kasno u noć, iznuren i žalostan, no
uvijek zagledan u tračak svjetlosti iz kojeg je crpio snagu potrebnu za novi

dan.

- Sveci žive u nekom svojem vremenu - govorio je.

Ja sam tada prvi put boravio u Rimu, na studijima u Centru za
eksperimentalni film, i njegovu sam kalvariju proživio s nezaboravnim
intenzitetom. Naš je pansion zapravo bio moderan stan na nekoliko koraka od
Ville Borghese čija je vlasnica stanovala u dvije sobe, a četiri je izdavala
stranim studentima. Zvali smo je Maria Bella, jer je u zreloj jeseni svojeg
života još bila lijepa i živahna; k tome je krajnje pouzdano poštivala sveto
pravilo da je svatko bespogovorni vladar u svojoj sobi. Teret je svakodnevice
zapravo snosila njezina starija sestra, teta Antonieta, anđelica bez krila što je,
plaćena po satu, po čitave dane za sobom vukla svoje vjedro i metlu od pruća,
lašteći mramor na podu do natprirodnog sjaja. Ona nas je naučila jesti ptice
pjevice koje je lovio njezin suprug Bartolino, iz lošeg običaja stečenog u ratu,
i ona je na kraju kod sebe udomila Margarita, kada mu je stanarina Marije
Belle postala nedostupna.

Za Margaritov se način života nije moglo zamisliti ništa neprimjerenije od
te kuće bezakonja. Nikada se nije znalo što donosi sljedeći trenutak; čak ni u
cik zore, kad bi nas često probudila zastrašujuća rika lava iz zoološkog vrta
Ville Borghese. Tenor Ribero Silva obilato je koristio povlasticu što se
Rimljani nisu bunili na njegovo ranojutarnje vježbanje. Ustajao bi u šest,
obavio svoju ljekovitu kupku u ledenoj vodi, dotjerao mefistovsku bradu i
obrve, pa bi se tek onda, u ogrtaču sa škotskim uzorkom, zaogrnut šalom od
kineske svile i namirisan omiljenom kolonjskom vodom, tijelom i dušom
predavao pjevačkim pokusima. Širom bi otvorio prozor, pod nebom još
okićenim zimskim zvijezdama, i započinjao ugrijavati glas progresivnim
frazama velikih ljubavnih arija, da bi na koncu posve pustio glas. Mi smo
svakodnevno očekivali njegov gromki »ce« iz dubine pluća, na koji bi se
odmah oglasio lav iz Ville Borghese, rikom od koje se zemlja tresla.

- Ti si utjelovljenje Svetoga Marka, figlio mio! -uskliknula bi teta
Antonieta s istinskim ushitom. -Jedino je on mogao razgovarati s lavovima.

Jednoga mu jutra, međutim, nije odvratio lav. Tenor je bio zapjevao
ljubavni duet iz Otella: Gia nella notte densa. S'estingue ogni clamor.
Odozdo iz dvorišta iznenada je odjeknuo odgovor milozvučnog soprana.
Tenor je proslijedio i dva su glasa otpjevala čitav komad, na užitak susjeda
što su rastvarali prozore da im domove blaženstvom ispuni ta bujica
neodoljive ljubavi. Tenor umalo što se nije onesvijestio saznavši da je
njegova nevidljiva Dezdemona bila nitko drugi do velika Maria Caniglia.

Čini mi se da je upravo ta epizoda Margaritu Duarteu dala valjan povod
da se i sam uključi u osebujni život naše kuće. Otada je sa svima nama jeo za
zajedničkim stolom, a ne, kao ranije, u kuhinji gdje mu je teta Antonieta
gotovo svakodnevno ugađala svojim čarobnim paprikašem od ptica pjevica.
Maria Bella nam je za desertom običavala čitati članke iz dnevnih novina, ne
bi li nam talijanski izgovor ušao u uho; pritom je vijesti dopunjavala svojim
dražesnim, hirovitim komentarima koji su nam uveseljavali život. U jednoj je
takvoj prilici, imajući na umu sveticu, ispričala kako u Palermu postoji
ogroman muzej u kojem su izloženi očuvani leševi muškaraca, žena i djece,
pa i nekolicine biskupa, iskopani s istog kapucinskog groblja. Margarita je
vijest toliko unespokojila, da više nije imao ni trenutka mira sve dok nismo
otišli u Palermo. No dostajao mu je jedan letimični pogled na galerije krcate
neuglednim mumijama da stvori utješni sud.

- To nije isti slučaj - rekao je. - Ovima se odmah vidi da su mrtvi.

Nakon vremena ručka Rim bi potonuo u kolovosku dremljivost.
Podnevno se sunce nije micalo sa zenita, a kroz tišinu ranog poslijepodneva
probijalo je jedino žuborenje vode, svojstveni glas Rima. No u predvečerje,
negdje oko sedam, svi su se prozori u mah otvarali u čast svježeg zraka što je
tek prostrujao, a na ulice bi se slila vesela svjetina, bez ikakva cilja osim
slavljenja života, usred rzanja motocikala, izvikivanja prodavača lubenica i
ljubavnih pjesama s cvjetnih terasa.

Tenor i ja se poslijepodne nismo odmarali. Odvezli bismo se na njegovoj
vespi, on za upravljačem, a ja odostraga, pa sladoledima i čokoladnim
bombonima častili mlađahne sezonske prostitutke što su oblijetale stoljetne
lovore Ville Borghese, iščekujući pod njima turiste koje pripeka nije potjerala
s ulica. Bile su lijepe, siromašne i ljubazne, poput većine Talijanki u to doba,
zaodjevene u plavičasti muslin, ružičasti popelin, zeleni lan, štiteći se od
sunca suncobranima ispranim od kiša nedavnog rata. Vrijeme provedeno s
njima predstavljalo je iskonski užitak, jer se nisu slijepo držale pravila zanata,
pa bi si dopustile propustiti dobrog klijenta samo da s nama popiju pristojnu
kavu u baru na uglu, ili da se u unajmljenoj kočiji provozaju puteljcima
parka, ili pak da zajedno uzdišemo nad svrgnutim kraljevima i njihovim
tragičnim ljubavnicama što bi u suton dojahali na galoppatoio. Poslužili smo
im ne jednom kao prevoditelji u pregovorima s kakvim zabludjelim
tuđincem.

No nismo radi njih Margarita Duartea odveli u Villu Borghese, već zato
da upozna lava. Živio je na prividnoj slobodi, na pustom otočiću opasanom

dubokim jarkom, i čim nas je spazio s druge strane, počeo je razdraženo
režati, na iznenađenje njegova čuvara. To je privuklo i druge posjetitelje
parka. Tenor se pokušao predstaviti svojim jutarnjim prsnim »ce«, ne
izazvavši u lava nikakvu pozornost. Činilo se da kesi zube na sve nas, bez
razlike, no čuvar je začas shvatio da riče samo na Margarita. Tako je doista
bilo - kamo god da se on pomaknuo, pomaknuo bi se i lav, a čim bi se sakrio,
prestajao je rikati. Čuvar je, inače doktor klasične filologije sa sveučilišta u
Sieni, pomislio da je Margarito tog dana morao biti u blizini drugih lavova,
pa je ovaj osjetio vonj. Osim tog tumačenja, uostalom netočnog, više mu ni
jedno nije padalo na pamet.

- No u svakom slučaju - izjavio je - to nije ratoborna rika; zvuči više kao
izraz sućuti.

Ipak, ni ta nadnaravna epizoda nije se tenora Ribera Silve dojmila toliko
kao ganuće koje je zamijetio na Margaritu kad su zastali da porazgovaraju s
curama iz parka. Spomenuo je to za stolom, pa smo se svi, neki iz nestašluka,
a neki doista s razumijevanjem, složili da bi dobro djelo bilo pripomoći
Margaritu da ispliva iz svoje samotinje. Dirnuta našom tankoćutnošću, Maria
Bella je na široke majčinske grudi prinijela ruke optočene bezvrijednim
prstenjem.

- Ja bih to učinila iz milosrđa - primijetila je -ali stvarno nikada nisam
mogla s muškarcima koji nose prsluk.

Tako se tenor u dva poslijepodne provozao do Ville Borghese i na sapima
svoje vespe doveo leptiricu koja mu se učinila najprikladnijom da priušti sat
ugodna druženja Margaritu Duarteu. Naložio joj je da se svuče u njegovoj
sobi, okupao je mirisnim sapunom, obrisao, namirisao svojom vlastitom
kolonjskom vodom i čitavo joj tijelo naprašio kamfornim puderom koji je
sat više, i uputio je, točku po točku, što joj je činiti.

Gola je ljepotica na prstima prolepršala kućom u polumraku, poput kakva
priviđenja iz popodnevnog sna, i dvaput nježno pokucala na vrata u dnu
hodnika. Margarito Duarte ih je, bos i bez košulje, otvorio.

- Buona sera giovanotto - rekla mu je ona, glasom i držanjem školarke. -
Mi manda il tenore.

Margarito je udarac primio krajnje dostojanstveno. Čim ju je propustio u
sobu, ispružila se na krevet dok je on navrat-nanos navlačio košulju i cipele,
da bi je ugostio s dužnim poštovanjem. Zatim je sjeo na stolicu pored kreveta
i zametnuo razgovor. Djevojka ga je, iznenađena, upozorila da se požuri, jer

imaju samo jedan sat. Naoko je nije shvatio.

Djevojka je kasnije rekla da bi ionako ostala koliko god on poželio, ne
naplativši mu k tome ni novčića, jer nije mogla zamisliti da na ovom svijetu
postoji pristojniji čovjek. No tamo je, ne znajući što bi sa sobom, pogledom
istraživala sobu i tako otkrila drvenu kutiju na kaminu. Upitala je je li to
saksofon. Margarito joj nije odgovorio, nego je odškrinuo rebrenice da u sobu
prodre malo svjetlosti, donio kutiju na postelju i podigao poklopac. Cura je
pokušala nešto reći, ali je naprosto zinula bez glasa. Ili kako nam je kasnije
rekla: mi si gelo il culo. Utekavši odatle u silnom strahu, u hodniku je
pogriješila smjer i naletjela na tetu Antonietu koja je baš krenula promijeniti
žarulju u mojoj sobi. Obje su se toliko prepale da se djevojka dugo u noć
uopće nije usuđivala izići iz tenorovih odaja.

Teta Antonieta nikada nije shvatila što se dogodilo. Upala mi je u sobu
sva prestravljena; ruke su joj toliko drhtale da nije bila u stanju zavrnuti
žarulju. Upitao sam je što ju je spopalo. »Ma u ovoj kući ima aveti«,
odgovorila mi je. »I sada još usred bijela dana!« Ispripovijedala mi je, s
dubokim uvjerenjem, kako je za vrijeme rata neki njemački časnik zaklao
svoju ljubavnicu u sobi koju je koristio tenor. Već se dotada teti Antonieti,
dok je trčala za svojim poslom, više puta znala ukazala spodoba mučki
ubijene ljepotice, koračajući hodnicima kao nekada.

- Upravo sam je vidjela golu na hodniku - ustvrdila je. - Odmah sam je
prepoznala.

Grad se vratio u svoju jesenju kolotečinu. Ljetne su cvjetne terase
opustjele s prvim vjetrovima, a tenor i ja smo opet večerali u staroj tratoriji na
Trastevereu, obično s učenicima pjevanja grofa Carla Calcagnija i pokojim
mojim kolegom iz filmskog instituta. Najredovitiji medu potonjima bio je
Lakis, bistri i simpatični Grk čija su jedina ozbiljna mana bila uspavljujuća
razglabanja na temu socijalne nepravde. Srećom bi ga tenori i soprani gotovo
uvijek uspjeli nadglasati svojim gromoglasnim izvedbama opernih arija, koje
tamo nisu smetale nikoga, čak ni nakon ponoći. Naprotiv, noćne bi se ptice
namjernice nerijetko i pridružile zboru, a susjedi otvarali prozore i glasno
odobravali.

Jedne je večeri, dok smo pjevali, Margarito ušao na prstima da nas ne
omete. Nosio je sa sobom kovčeg od borovine koji nije dospio ostaviti u
pansionu po povratku od župnika Sv. Ivana Lateranskog, čiji je utjecaj u
Svetoj kongregaciji za obrede bio javna stvar. Krajičkom sam oka zapazio
kako ga je gurnuo pod jedan izdvojeni stol i sjeo dok ne otpjevamo svoje.

Kao i uvijek o ponoći, kad se gostionica počela prazniti, spojili smo nekoliko
stolova i svi sjeli zajedno - pjevači, ljubitelji filma i prijatelji jednih i drugih.
Medu njima Margarito Duarte, kojeg su tu već prepoznavali kao šutljivog,
tugaljivog Kolumbijca o kojem zapravo nitko ništa ne zna. Znatiželjni ga je
Lakis odjednom upitao svira li violončelo. Ja sam se našao zatečen, strepeći
kako će Margarito izbjeći tu zamku neugodne radoznalosti. Ni tenor se,
zbunjen kao i ja, nije uspio snaći da spasi situaciju. Jedini je Margarito upit
primio sasvim prirodno.

- To nije violončelo - odvratio je. - To je svetica.

Položio je kutiju na stol, otključao lokot i podigao poklopac. Val
zaprepaštenja preplavio je gostionicu. Drugi gosti, konobari, a naposljetku i
kuhinjsko osoblje u zakrvavljenim pregačama - svi su se zapanjeni sjatili da
promotre čudo. Neki su se križali. Jedna je kuharica kleknula sklopljenih
ruku, drhteći od zanosa, i počela tiho moliti.

No kad je prvotno uzbuđenje jenjalo, zapleli smo se u glasnu raspravu o
pomanjkanju svetosti u današnjim vremenima. Lakis je, očekivano, išao
najdalje. Jedino konkretno što se iz te diskusije izrodilo bila je njegova ideja
da se snimi kritički obojen film na temu svetice.

- Siguran sam - rekao je - da stari Cesare tu temu ne bi olako propustio
kroz prste.

Mislio je na Cesarea Zavattinija, našeg profesora scenarija, jednog od
povijesnih velikana filmske umjetnosti i jedinog koji je s nama njegovao
osobne odnose izvan škole. Pokušavao nas je poučiti ne samo zanatu, već
drugačijem pogledu na svijet. Bio je pravi stroj za smišljanje dramskih
zapleta. Izvirali su iz njega gotovo nehotice. I sipao ih je iz rukava tako
hrpimice, da bi mu dobro došao netko tko bi ga napeto slušao i hvatao ih u
letu. Samo što bi ga nakon toga spopadalo malodušje. »Šteta što bi to trebalo
snimiti«, govorio je. Mislio je, naime, da bi njegove zamisli na platnu
izgubile mnogo od svoje izvorne čarolije. I zapisivao ih je na kartice
raspoređene po temama i čavlićima prikucane na zidove; bilo ih je toliko da
su u njegovoj kući zapremale čitavu sobu.

Sljedeće smo subote otišli k njemu s Margaritom Duarteom. Bio je tako
žedan novih životnih tema da smo ga zatekli doslovno na vratima njegova
doma u ulici Angele Merici, kako izgara od žudnje za idejom koju smo mu
najavili telefonom. Nije nas čak ni dočekao srdačno kao inače, već je
Margarita smjesta odvukao do već pripremljenog stola i sam otklopio kutiju.
A onda se dogodilo nešto čemu se doista nismo nadali. Umjesto da se

obeznani, kako se moglo očekivati, doživio je neku vrstu mentalnog utrnuća.

- Ammazza! - promrmljao je zapanjeno.

Dvije, tri minute šutke je piljio u sveticu, onda je sam zaklopio kutiju i
bez riječi poveo Margarita do vrata, kao da pomaže djetetu u njegovim prvim
koracima. Na izlazu ga je nekoliko puta potapšao po leđima. »Hvala, sinko,
najljepša hvala«, rekao mu je. »I neka Bog bude s tobom u tvojoj borbi.«
Zatvorivši vrata, okrenuo se prema nama i izrekao svoju presudu.

- To nije za film - izjavio je. - Nitko ne bi povjerovao.

Još smo u tramvaju, na putu kući, bili pod dojmom te iznenađujuće
lekcije. Ako je on tako rekao, uopće nije trebalo sumnjati - priča nije bila za
film. Pa ipak nas je Maria Bella dočekala s hitnom porukom da nas Zavattini
očekuje još iste večeri, ali bez Margarita.

Zatekli smo ga u jednom od njegovih zvjezdanih trenutaka. Lakis je
doveo još dvojicu ili trojicu kolega, no činilo se da su oni prošli potpuno
nezamijećeni.

- Imam ga! - uzviknuo je. - Film će biti prava bomba ako Margarito učini
čudo i oživi djevojčicu!

- U filmu ili u životu? - upitao sam ga.

»Ne budali«, rekao mi je, uspjevši zatomiti zatečenost. No sjaj neodoljive
ideje istog mu je trena zaiskrio u očima. »Osim kad bi je doista mogao
oživjeti u stvarnosti«, primijetio je i najozbiljnije dodao:

- Trebao bi pokušati.

To ga je iskušenje zavelo samo na trenutak, da bi začas iznova pohvatao
konce. Počeo je šetkati amo-tamo po prostoriji, poput kakve vesele lude,
naveliko se razmahujući rukama i svečano recitirajući zaplet filma. Slušali
smo ga kao opčinjeni; činilo se da scene sijevaju poput fosforescentnih ptica
što mu jatimice izlijeću iz usta i mahnito lepeću po čitavoj kući.

- Jedne noći - govorio je - kad već poumire dvadesetak Papa koji ga nisu
htjeli primiti, Margarito ulazi u svoj stan, umoran i star, otvara kutiju, miluje
po licu svoju malenu pokojnicu, i kaže joj sa svom nježnošću ovoga svijeta:
»Za ljubav svojega oca, kćerce - ustani i hodaj«.

Pogledao je svakoga od nas ponaosob, pa pobjedonosno zaključio: I
djevojčica ustane!

Nešto je od nas očekivao. No uspio nas je tako zbuniti da nismo nalazili
riječi. Izuzev Grka Lakisa koji se, kao u školi, podignutim prstom javio za
riječ.

- Moj je problem što u to ne vjerujem - rekao je i, na naše iznenađenje,

obratio se izravno Zavattiniju: - Oprostite mi, profesore, ali to mi je
nevjerojatno.

Na to je sam Zavattini ostao bez teksta.

- A zašto?

- Što ja znam - rekao je Lakis nevoljko. - To jednostavno ne može biti.

- Ammazza! - zagrmio je profesor, glasom od kojeg je valjda cijela četvrt
zadrhtala. - To me najviše ždere u staljinista - što ne vjeruju u stvarnost!

Margarito je u sljedećih petnaest godina, kako mi je sam ispričao, sa
sveticom uporno hodočastio u Castelgandolfo, ne bi li se slučajno ukazala
prilika da je pokaže. Za jedne skupne audijencije, među dvjestotinjak
hodočasnika iz Latinske Amerike, uspio je, unatoč laktanju i naguravanju,
ispričati svoju priču dobrohotnom Ivanu XXIII. No djevojčicu mu nije mogao
pokazati, jer ju je zbog prijetnje atentatom morao, zajedno s torbama drugih
hodočasnika, ostaviti na ulazu. Papa ga je saslušao pozorno koliko je mogao
u svoj toj gomili i na kraju ga ohrabrujuće potapšao po obrazu.

- Bravo, figlio mio - kazao je. - Bog će nagraditi tvoju ustrajnost.

Jednom mu se, međutim, doista učinilo da je nadomak ostvarenju svojega
sna; bilo je to za kratkotrajna stolovanja smiješećeg Albina Lucianija. Neki je
njegov rođak, kojeg se Margaritova priča duboko dojmila, obećao da će se za
nj osobno založiti. Nitko ga nije shvatio ozbiljno. No dva dana kasnije, dok
su objedovali, netko je nazvao u pansion s kratkom i jasnom porukom za
Margarita - neka se ne miče iz Rima, jer će najkasnije do četvrtka biti pozvan
na privatnu audijenciju u Vatikan.

Nikada nismo saznali je li to bila tek nečija neslana šala. Margarito je
vjerovao da nije i čekao je u pripravnosti. Uopće nije izlazio iz kuće. Ako je
morao u kupaonicu, glasno bi objavio: »Idem ja u kupaonicu«. Maria Bella,
tako ljupka i u osvitu starosti, prasnula bi u svojstveni joj hihot neovisne
žene.

- Znamo, znamo, Margarito - dovikivala je, -da te slučajno ne bi zvao
Papa!

Sljedeći se tjedan, dva dana prije isteka roka za najavljeni poziv,
Margarito skršio pred naslovnom stranicom novina ubačenih ispod vrata:
Morto il Papa. Za trenutak je još živio u neosnovanoj nadi da je riječ o starim
novinama koje su dostavili zabunom, jer doista nije bilo lako povjerovati da
po jedan Papa premine svaki mjesec. No tako je doista bilo - smiješeći
Albino Luciano je, svega trideset i tri dana po izboru, osvanuo mrtav u svojoj
postelji.

U Rim sam se vratio dvadeset i dvije godine nakon što sam upoznao
Margarita Duartea, i moždana njega ne bih ni pomislio da ga nisam sasvim
slučajno sreo. Šteta koju je nanijelo vrijeme utukla me previše da bih mislio
na bilo koga. Zatupljujuća kišica što je neumorno sipila više je sličila na
mlačnu juhu, nekadašnja se briljantna svjetlost zamutila, a mjesta koja sam
nekada smatrao svojima i u sjetnim im se sjećanjima neprestance vraćao bila
su drugačija i tuđa. Zgrada u kojoj smo stanovali ostala je ista, no nitko se
nije spominjao Mariju Belle. Niti se itko javljao na šest telefonskih brojeva
koje mi je u proteklim godinama bio slao tenor Ribero Silva. Za nekim
ručkom s mladim snagama u kinematografiji prisjetio sam se svojeg
profesora, na što se nad stol na tren nadvila iznenadna tišina, dok se netko
nije odvažio reći:

- Zavattini? Mai sentito.

Tako je to bilo - za njega nitko nije čuo. Krošnje stabala u Villi Borghese
izgledale su raščerupano pod kišom, galoppatoio tužnih princeza proždrla je
guštara bez cvijeća, a starinske su ljepotice smijenili androgini atlete
prerušeni u djevojčad. Jedini je preživjeli primjerak istrijebljene faune bio
stari lav, šugav i hripav, na svojem otoku usred presahnulog jezera. Nitko nije
pjevao niti umirao od ljubavi u plastificiranim tratorijama na Španjolskom
trgu. Sve u svemu, Rim naših čežnji bio je još jedan Stari Rim unutar onog
starog cezarijanskog. I iznenada me neki poznati glas, kao da dopire s
drugoga svijeta, ukopao na mjestu u zabitoj uličici Trasteverea:

- Zdravo, pjesniče!

Bio je to on, star i umoran. U međuvremenu je umrlo pet papa, na
vječnom su se Rimu već zapažali znaci dotrajalosti, a on je i dalje čekao.
»Čekao sam toliko da to više ne može dugo potrajati«, rekao mi je na
rastanku, nakon gotovo četiri sata sjetnog prizivanja prošlosti.

» Možda mjesec više ili manje.« Odvukao je noge po samoj sredini ulice,
u svojim vojničkim čizmama i s izblijedjelom kapom starog Rimljanina, ne
obazirući se na kišne lokve u kojima je svjetlost gasnula i rastakala se. U
meni je u tom trenu nestalo svake sumnje, ako sam je ikada i imao, da je
svetac zapravo on. Nije bio ni svjestan da se posredstvom neraspadnuta tijela
svoje kćeri već dvadeset i dvije godine bori za nepobitno pravedan cilj -
vlastitu kanonizaciju.

kolovoz 1981.

LET S USPAVANOM LJEPOTICOM

Bila je lijepa, gipka, nježne kože boje kruha i očiju poput zelenih badema,
kose ravne i crne i duge do pola leda, i zračila je nekom aurom starine, možda
indonežanske, možda i andske. Odjeća joj je odavala istančani ukus - kaputić
od risova krzna, bluza od prirodne svile s jedva zamjetnim cvjetićima, hlače
od sirova lana i niske cipele boje bugenvilije. »U životu nisam vidio ljepšu
ženu«, pomislio sam kad je prošla pored mene prigušenim koračajima lavice
dok sam na pariškom aerodromu Charles de Gaulle čekao u redu za ukrcaj na
zrakoplov za New York. Bila je nadnaravno priviđenje što se ukazalo tek na
trenutak i odmah iščezlo među mnoštvom u predvorju.

Bilo je devet sati ujutro. Čitavu je noć sniježilo, pa je promet na gradskim
ulicama bio gušći, a na autocesti sporiji nego obično; na stajnim su se
trakama naredali teretni kamioni, a automobili su, uspuhani, gmizali kroz
vijavicu. U predvorju je aerodroma, međutim, trajalo vječno proljeće.

Stajao sam u redu za prijavu iza neke stare Nizozemke koja se gotovo sat
vremena natezala sa službenicom oko težine svojih jedanaest komada
prtljage. Taman sam se počeo uzrujavati kad me trenutačno priviđenje
ostavilo bez daha, tako da sam propustio okončanje spora; prenuo sam se tek
kad me službenica spustila s oblaka blagim prijekorom zbog moje
rastresenosti. Umjesto isprike, upitao sam je vjeruje li u ljubavi na prvi
pogled. »Naravno«, odvratila mi je. »Zapravo ne vjerujem u drukčije.« Ne
podižući pogled s ekrana računala, upitala me želim li pušačko ili nepušačko
sjedište.

- Posve mi je svejedno - odgovorio sam s predumišljajem - samo da nije
pored jedanaest kovčega!

Zahvalila je na podršci službenim osmijehom, ne odvajajući pogleda od
svjetlećeg ekrana.

- Odaberite jedan broj - ponudila mi je - tri, četiri ili sedam.

- Četiri.

Lice joj je obasjao pobjedonosni smiješak.

- U petnaest godina što radim ovdje - rekla je - vi ste prvi koji nije izabrao
sedmicu.

Unijela je broj sjedala na ukrcajnu propusnicu i uručila mi je zajedno s
ostalim dokumentima, po prvi me put pogledavši očima boje grožđa koje su
poslužile za utjehu dok opet ne vidim ljepoticu. Tek me tada upozorila da se
zračna luka upravo zatvorila i da su svi letovi odgođeni.

- Dokada?

- To samo Bog zna! - odvratila je uz onaj svoj osmijeh. - Na radiju su
rekli da će danas pasti najveći snijeg u ovoj godini.

Prevarili su se - bio je to najveći snijeg stoljeća. No u čekaonici prvog
razreda proljetni je ugođaj bio tako stvaran da su u žardinjerama cvjetale
svježe ruže; čak je i glazba iz zvučnika djelovala upravo onako uzvišeno i
umirujuće kako su to zamislili njezini tvorci. Najednom mi je palo na pamet
da je takvo utočište zapravo sasvim primjereno za ljepoticu, pa sam je krenuo
tražiti po salonima, sav uzdrhtao od vlastite smjelosti. No vidio sam
uglavnom muškarce iz svijeta stvarnosti kako čitaju novine na engleskom
dok im žene misle na druge muškarce, zureći kroz panoramske ostakljene
plohe u mrtve zrakoplove zavijene snijegom, zureći u zaleđena tvornička
postrojenja, u prostrane zasijane površine Roissyja poharane od kukaca
štetočina. Nakon podneva nije više bilo nijednog slobodnog mjesta, a vrućina
je postala nepodnošljiva; morao sam pobjeći da udahnem zraka.

Vani me dočekao zapanjujući prizor. Ljudi svih mogućih vrsta zakrčili su
čekaonice i taborovali u zagušljivim hodnicima, čak i na stubištima,
polijegavši po tlu sa svojim životinjama i svojom djecom, i svojim putnim
potrepštinama. Naime, i veze s gradom bile su prekinute, tako da je palača od
prozirne plastike nalikovala na golemu svemirsku kapsulu nasukanu u
snježnim nanosima. Neizbježno mi se nametnula pomisao da se i ljepotica
krije negdje u okrilju te pitome horde, pa mi je maštanje o njoj dalo snage da
izdržim čekanje.

U vrijeme ručka već smo se počeli doživljavati kao hrpu brodolomnika.
Beskonačni su se redovi stvorili pred sedam restorana, pred kavanama,
krcatim barovima, i za nepuna tri sata morali su ih zatvoriti, jer je ponestalo i
jela i pića. Činilo se da su se tu skupila sva djeca svijeta, i sva su u jednom
trenutku zborno briznula u plač; iz mase se lagano počeo širiti vonj stada.
Vratili smo se u doba primitivnih nagona. Jedino što sam usred općeg

grabeža uspio pojesti bile su dvije zadnje čašice krem-sladoleda u nekom
ugostiteljskom šatoru namijenjenom djeci. Polizao sam ih malo-pomalo za
šankom, dok su konobari iskretali stolice na stolove čim bi se koja ispraznila;
usput sam promatrao vlastiti odraz u ogledalu na zidu, sa zadnjom
kartonskom čašicom i zadnjom kartonskom žličicom u ruci, i mislio na
ljepoticu.

Zrakoplov za New York je, umjesto u jedanaest prijepodne, poletio u
osam uvečer. Kad sam se konačno uspio ukrcati, putnici prvog razreda već su
Sjedili na svojim mjestima i stjuardesa me dovela do mojega. Noge su mi se
odsjekle. Na susjednom sjedištu, do prozorčića, ljepotica je upravo
zaposjedala svoj prostor sa samosviješću iskusnog putnika. »Ako ovo ikada
napišem, nitko mi neće vjerovati«, pomislio sam. I jedva se odvažio
propentati neki neodlučni pozdrav, koji ona uopće nije zamijetila.

Smjestila se kao da će tu proživjeti godine, slažući svaku stvar po redu na
svoje mjesto, sve dok prostor nije uredila kao kakav savršeno udoban stan u
kojem je sve nadohvat ruke. Dok se time bavila, časnik nam je poslužio
šampanjac dobrodošlice. Posegnuo sam za čašom da je ponudim njoj, no
suspregnuo sam se na vrijeme. Jer ona je poželjela samo čašu vode, ujedno
zamolivši časnika, najprije na nerazumljivom francuskom, a onda na tek
nešto jasnijem engleskom, da je ni u kom slučaju ne bude za vrijeme leta.
Njezin je duboki, baršunast glas obavijala neka istočnjačka tuga.

Kad su joj donijeli vodu, otvorila je na krilu toaletni kovčežić s bakrenim
uglovima, poput škrinjica naših baka, i iz kutijice s raznobojnim tabletama
izvadila dvije zlaćane. Sve što je radila izgledalo je nekako sustavno i
promišljeno, kao da se u životu, od rođenja, odrekla ičega nepredviđenog.
Naposljetku je navukla zastor na prozorčiću, do kraja spustila naslonjač,
pokrila se dekicom do pojasa ne izuvši cipele, na takla si masku za spavanje,
zavalila se na bok okrenuvši mi leđa, i nijednom se ne probudivši, ne
ispustivši nijednog uzdaha, nijednom ne promijenivši položaj, odspavala
vječnost od osam sati i još dvanaest minuta koliko je trajao let do New
Yorka.

Bilo je to napeto putovanje. Kako sam oduvijek smatrao da u prirodi ne
postoji ništa ljepše od lijepe žene, uopće nisam imao izgleda protiv čarolije
kojom me opčinilo to bajkovito biće što je spavalo uza me. Časnik je iščezao
čim smo uzletjeli, a nadomjestila ga je kartezijanska stjuardesa koja je
pokušala probuditi ljepoticu da bi joj uručila kutijicu s toaletnim priborom i
slušalice za glazbu. Upozorio sam je na upute date časniku, no stjuardesa je

uporno htjela od nje same čuti da ne želi ni večerati. Na kraju joj je sam
časnik morao to potvrditi, i svejedno me ukorila zato što si ljepotica nije oko
vrata objesila kartončić sa zabranom buđenja.

Povečerao sam u osami, izgovarajući u sebi sve ono što bih rekao njoj da
je bila budna. Njezin je san bio tako postojan da sam se u jednom trenu
zabrinuo kako tablete koje je popila nisu bile za spavanje, nego za umiranje.
Prije svakoga bih gutljaja podigao čašu i nazdravio.

- U tvoje zdravlje, ljepotice!

Nakon večere ugasili su svjetla, pustili film ni za koga, i nas smo dvoje
ostali sami u polutami svijeta. Najgore je nevrijeme stoljeća prošlo, pa se noć
nad Atlantikom doimala beskrajnom i kristalno bistrom, a zrakoplov
nepomičnim među zvijezdama. Promatrao sam je satima, pedalj po pedalj, i
jedini znak života koji sam uspio razaznati bile su sjenke snova što su joj
plovile čelom poput odraza oblaka u vodi. Oko vrata je imala tanani lančić,
gotovo nevidljiv na zlaćanoj koži, savršene uske bez rupica za naušnice,
nokte ružičaste od zdravlja i jednostavan prsten na lijevoj ruci. Budući da joj
je moglo biti jedva dvadeset godina, utješio sam se nadom da prsten nije
vjenčani, već neki prolazni zaručnički. »Znati da spavaš tu, stalna i sigurna -
odlasku vjerna rijeka - crta čista, tako blizu mojih ruku okovanih«, ponavljao
sam u sebi, na pjenušavoj krijesti šampanjskog vala, prvorazredni sonet
Gerarda Diega. Potom sam spustio sjedalo do razine njezinoga, pa smo ležali
bliže jedno drugome negoli u bračnom krevetu. Klima njezina daha
odgovarala je onoj u glasu, a posve nježni miris kojim joj je odisala koža bio
je vjerojatno miris ljepote same. Činilo mi se gotovo neuvjerljivim - u
proljeće sam, naime, bio pročitao divan roman Yasunarija Kawabate o
vremešnim bogatunima u Kvotu koji su plaćali ogromne svote da bi noć
proveli s najljepšim gradskim djevojkama, samo ih gledajući, gole i
omamljene narkoticima, i venuli od žudnje u istoj postelji. Nisu ih smjeli
buditi, niti doticati, i nisu to čak ni pokušavali, jer je bit užitka bila gledati ih
kako spavaju. Te noći, bdijući nad ljepotičinim snom, ne samo da sam
shvatio tu staračku tankoćutnu izopačenost, već sam je proživio u svoj punini.

- Tko bi to mogao vjerovati... - govorio sam si, dok me gušila ljubav
zalivena šampanjcem: - Zamisliti mene kao ishlapjelog Japanca u nebeskim
visinama...

Mislim da sam odspavao nekoliko sati, svladan šampanjcem i nijemim
plamsajima filma, a kad sam se probudio, glava mi je pucala. Otišao sam u
zahod. Dva sjedala iza mojega počivala je starica s jedanaest kovčega,

neprilično raskrečena. Izgledala je poput mrtvaca napuštenog na bojnom
polju. Na tlu, posred prolaza, ležale su njezine naočale za čitanje na niski od
raznobojnih zrnaca i u jednom me trenu obuzelo nedostojno likovanje zbog
mogućnosti da ih ne podignem.

Osvježivši se od pretjeranog šampanjca, sam sam sebe iznenadio u zrcalu,
onako besraman i ružan, i osupnuo se razarajućim djelovanjem ljubavi.
Najednom je avion potonuo, potom se donekle vratio na putanju i nastavio let
u galopu. Zasvijetlila je uputa da se putnici vrate na mjesto. Izletio sam iz
zahoda poput metka, ponesen tlapnjom da Bog turbulencijama može
probuditi ljepoticu koja će konačno utočište pred panikom potražiti u mojem
zagrljaju. U žurbi sam umalo nagazio na Nizozemkine naočale i priuštio si
sitno veselje. A onda sam se ipak okrenuo i vratio natrag, podigao ih i stavio
u njezino krilo, s nekom nenadanom zahvalnošću što nije prije mene odabrala
sjedište broj četiri.

Ljepotičin je san bio nepobjediv. Kad se zrakoplov uravnotežio, jedva
sam se odupro iskušenju da je, s bilo kakvim izgovorom, prodrmam. Jer
jedina mi je želja na samom kraju leta bila vidjeti je budnu, pa makar i ljutitu,
samo da povratim svoju slobodu, a možda i svoju mladost. Ni to nisam bio u
stanju. »Dovraga«, rekao sam si, s krajnjim prezirom. »Zašto nisam rođen u
Biku!« Probudila se sama od sebe kad su svjetleći natpisi najavili slijetanje,
lijepa i svježa kao da je spavala u ružičnjaku. Tek sam tada postao svjestan da
si susjedi u avionskim sjedalima, baš kao i dugogodišnji bračni parovi, ne
požele ni dobar dan kad se probude. Ona je bila živi dokaz. Skinula je masku,
otvorila blistave oči, uspravila naslonjač, pokrivač odgurnula na stranu,
rastresla bujni slap kose što se češljala svojom vlastitom težinom, iznova si
stavila kovčežić na koljena i na brzinu se našminkala; potrajalo je upravo
toliko da me nije morala ni pogledati dok se vrata nisu otvorila. Tada je
obukla krzneni kaputić, gotovo me pregazila uz površnu ispriku na čistom
latinoameričkom španjolskom, i otišla bez pozdrava, bez puke zahvale na
svemu što sam učinio za sretnu zajedničku noć, da bi joj se trag do dana
današnjega zameo u džungli New Yorka.

lipanj 1982.

IZNAJMLJUJEM SVOJE SNOVE

U devet sati jednoga blistavo sunčanog jutra, dok smo doručkovali na
terasi hotela Habana Riviera, strašni je i posve nenadani udar vala pomeo
nekoliko automobila što su upravo prolazili avenijom uz obalu, i još pokoji
parkiran na pločniku, a jedan je, štoviše, završio utisnut u zid hotela. Bilo je
to poput eksplozije dinamita što je u hipu posijala paniku čitavom
dvadeseterokatnom zgradom, a ostakljeni zid predvorja pretvorila u prah.
Brojne turiste što su se ondje zatekli stihija je razbacala kojekuda, skupa s
namještajem. Neki su i ozlijeđeni krhotinama stakla. Morao je to biti doista
divovski val, budući da je preskočio široku višetračnu aveniju što je dijelila
lukobran i hotel i još mu je ostalo dovoljno snage da zdrobi debelo staklo.

Orni su kubanski dobrovoljci, uz pomoć vatrogasaca, tragove štete
uklonili za nepunih šest sati, zatvorili ulaz s morske strane i osposobili drugi,
pa je red opet uspostavljen. Prijepodne se nitko nije pozabavio automobilom
zabijenim u zid, jer se mislilo da je riječ o jednom od onih što su parkirani
stajali na pločniku. No kada ga je dizalica napokon izvukla, na vozačkom je
sjedištu otkriveno mrtvo žensko tijelo vezano sigurnosnim pojasom.
Pretrpjela je tako žestok udarac da joj nijedna koščica nije ostala čitava. Lice
joj je bilo unakaženo, čizmice rastrgane, odjeća u prnjama. Na ruci je imala
zlatni prsten u obliku zmije sa smaragdnim očima. Policija je ustanovila da je
žrtva domaćica novog portugalskog veleposlanika. I doista, s njegovom je
obitelji stigla u Havanu samo petnaest dana ranije, a tog je jutra novim
automobilom bila krenula na tržnicu. Njezino mi ime, kad sam pročitao vijest
u novinama, nije govorilo ništa, no uznemirio me prsten u obliku zmije s
očima od smaragda. Nisam, međutim, mogao provjeriti na kojem ga je prstu
nosila.

Taj je podatak bio od presudne važnosti jer sam se pobojao da je riječ o
jednoj nezaboravnoj ženi čije pravo ime nikada nisam saznao, a nosila je isti

takav prsten na desnom kažiprstu, što je u ono vrijeme bilo daleko neobičnije
nego danas. Upoznao sam je prije trideset i četiri godine u Beču, gosteći se
vrućim kobasicama s krumpirom i točenim pivom u gostionici koju su
pohodili studenti iz latinskog svijeta. Upravo sam tog jutra bio doputovao iz
Rima, i još se sjećam onog prvog dojma izazvanog njezinim raskošnim
sopranskim poprsjem, profinjenim ovratnikom od uzbibanih lisičjih repova i
tim egipatskim zmijolikim prstenom. Zapravo sam mislio da je jedina
Austrijanka za masivnim drvenim stolom, zbog sirovog španjolskog kojim je
govorila u jednom dahu, s čeličnim naglaskom. Ali ne, rodila se u Kolumbiji
i u Austriju doselila između dva rata, kao djevojčuljak, radi studija glazbe i
pjevanja. Kad sam je upoznao, moglo joj je biti tridesetak godina koje je
nosila loše, jer ljepota je vjerojatno nikada i nije krasila, a k tome je prerano
počela starjeti. No zato je bila očaravajuće ljudsko biće. I ujedno istinski
zastrašujuće.

Beč je još odisao ugođajem starog carskog grada, ali ga je geografski
položaj između dva nepomirljiva svijeta koje je za sobom ostavio Drugi
svjetski rat pretvorio u raj crnog tržišta i međunarodne špijunaže. Nisam
mogao zamisliti prikladnije utočište za tu odbjeglu sunarodnjakinju koja je u
lokalnoj studentskoj krčmi jela iz puke odanosti svojem podrijetlu, jer si je
mirno mogla priuštiti da je kupi u gotovini, u paketu sa svim njezinim
gostima. Nikada nije ni rekla svoje pravo ime. Znali smo je po jezikolomnom
germanskom nadimku koji su joj nadjenuli latinoamerički studenti u Beču -
Frau Frida. Predstavili su mi je tek kad sam se drznuo upitati je kako se
uspjela tako dobro snaći u svijetu tako dalekom i toliko drugačijem od
vjetrovitih klisura njezina Quindija, a ona mi odgovorila sasvim neočekivano:

- Iznajmljujem svoje snove.

I uistinu, to joj je bio jedini posao. Rodila se kao treće od jedanaestoro
djece dobrostojećeg trgovca iz starog Caldasa i, otkad je progovorila, uvela u
kuću dobar običaj zajedničkog prepričavanja snova natašte, jer je proročanska
snaga u njima rano ujutro najjasnija. Sanjala je kao sedmogodišnjakinja da je
jednoga od njezine braće odnijela bujica. Majka je na to, tada još iz čistog
vjerničkog praznovjerja, mališanu zabranila ono što je najviše volio - kupati
se u klancu. No Frau Frida već je ovladala sasvim osebujnim sustavom
proricanja.

- Ovaj san - rekla je - ne znači da će se utopiti, već da ne smije jesti
slatkiše.

Tumačenje je zvučalo gotovo bogohulno, jer je bila riječ o petogodišnjem

djetetu koje nije moglo živjeti bez svojih nedjeljnih poslastica. Majka, koja se
već uvjerila u kćerine pretkazivačke sposobnosti, čvrstom se rukom pobrinula
da se upozorenje poštuje. No na prvu njezinu nepažnju dijete se zagrcnulo
karamelom koje se dočepalo u potaji, i nije mu bilo spasa.

Nije Frau Frida ni pomišljala da bi se tim darom mogla izdržavati, sve
dok je život nije uhvatio u žrvanj u surovim bečkim zimama. Tada je u
potrazi za poslom, pokucala na vrata prve kuće koja joj se dopala i, kad su je
upitali što zna raditi, naprosto rekla istinu: »Sanjam«. Kratko je objašnjenje
dostajalo da je gazdarica primi u službu, s mršavom plaćom, ali pristojnom
sobom i trima obrocima. Najvažniji je bio doručak, jer se u to doba obitelj
okupljala da dozna neposrednu budućnost svakoga člana: oca, uglednog
rentijera, majke, žene vesele po prirodi i zaljubljene u romantičnu komornu
glazbu, te dvoje djece od jedanaest i devet godina. Svi su bili pobožni, i baš
zbog toga skloni arhaičnom praznovjerju, pa su od sveg srca prihvatili Frau
Fridu čija je jedina obveza bila odgonetavati dnevnu sudbinu članova obitelji,
tumačenjem snova.

Radila je to dobro i dugo, pogotovo u ratnim godinama, kad je zbilja bila
jezovitija od noćnih mora. Sama je, za doručkom, odlučivala što će svaki od
njih toga dana činiti, i kako će to činiti, tako da su naposljetku njezine
prognoze postale jedinim autoritetom u kući. Njezina je vlast nad obitelji bila
potpuna - nitko nije ni uzdahnuo bez njezina odobrenja. Baš je u doba mojeg
boravka u Beču preminuo otac obitelji, velikodušno joj zavještavši dio svoje
rente, s jedinim uvjetom da nastavi sanjati za obitelj do kraja svojih snova.

U Beču sam ostao preko mjesec dana, životareći u studentskoj oskudici i
očekujući jednu novčanu pošiljku koja nikada nije stigla. Nepredviđene i
širokogrudne posjete Frau Fride gostionici u našim smo skromnim životnim
prilikama doživljavali kao male svečanosti. Jedne od tih večeri, usred pivske
euforije, šapnula mi je nešto na uho, s uvjerenjem koje nije dopuštalo nikakav
gubitak vremena.

- Došla sam samo zato da ti kažem da sam te sinoć sanjala - kazala je. -
Moraš odmah otići i ne vraćaj se u Beč bar pet godina.

Njezino je uvjerenje bilo tako čvrsto da me još iste noći ukrcala na zadnji
vlak za Rim. Ja sam pak ostao pod takvim dojmom njezinih riječi da se otada
smatram čudesno izbavljenim od pogibeljne nesreće koju nikada nisam
doživio. U Beč se nisam vratio do današnjeg dana.

Prije nesreće u Havani vidio sam Frau Fridu u Barceloni, sasvim
nenadanom slučajnošću koju je bilo teško razumski objasniti. Zbilo se to na

dan kad je Pablo Neruda po prvi put nakon Građanskog rata stupio na
španjolsko tlo, da bi već sutradan nastavio lagodno putovanje morem za
Valparaiso. Proveo je s nama jedno prijepodne strastvenog i bespoštednog
lova na antikvarne primjerke knjiga, i u Porteru kupio jedan stari svezak,
razlijepljen i Žućkast, plativši vjerojatno za nj iznos svoje dvomjesečne plaće
u rangunskom konzulatu. Medu ljudima se kretao poput kakvog trapavog
slona, pun djetinjeg zanimanja za unutarnji mehanizam svake stvari i pojave.
Njemu se svijet valjda činio golemom marionetom kojoj se potežu konci i
tako izmišlja život.

Nisam upoznao nikoga sličnijeg predodžbi koju imamo o renesansnom
Papi - proždrljivi sladokusac i prepredeni mudrijaš. Čak i nehotice, uvijek je
on za stolom vodio glavnu riječ. Njegova bi mu supruga Matilde svezala
opršnjak koji je, doduše, više sličio ogrtaču u brijačnici, no to je bio jedini
način da se ne okupa u umacima. Taj je ručak u Carvalleiri bio tipičan
primjer. Izjeo je tri cijela jastoga, čerečeći ih s kirurškom vještinom, a u isto
vrijeme pogledima gutao obroke svih drugih, i od svakoga čopnuo pomalo, sa
zaraznim užitkom od kojeg su zazubice rasle: školjke iz Galicije, alge iz
Kantabrijskog mora, rakove iz Alicantea, espardenyes s Costa Brave. Dotle
je, poput Francuza, govorio jedino o drugim kulinarskim poslasticama,
izdvajajući jestive prethistorijske primjerke podmorskog svijeta u Čileu, koji
su mu osobito prirasli srcu. Najednom je zastao s jelom, pružio svoja
hlapovska ticala i rekao mi ispod glasa:

- Netko u ovoj prostoriji ne skida pogleda s mene.

Zirnuo sam preko njegova ramena, i doista je bilo tako. Njemu za leđima,
tri stola dalje, jedna je žena sa staromodnim pustenim šeširom i ljubičastim
šalom polagano žvakala, drsko zureći u njega. Prepoznao sam je istoga trena.
Postarala se i udebljala, ali to je bila ona, sa zmijolikim prstenom na
kažiprstu.

Putovala je od Napulja istim brodom kao i Neruda, no za plovidbe se nisu
vidjeli. Pozvali smo je na kavu za našim stolom, pa sam je naveo da
progovori osvojim snovima, kako bih iznenadio pjesnika. No njega se to nije
osobito dojmilo. Štoviše, odmah je na početku dao do znanja da ne vjeruje u
gonetanje snova.

- Jedino je pjesništvo vidovito! - ustvrdio je.

Nakon ručka, dok smo hodali nezaboravnim šetalištem Ramblas,
namjerno sam zaostao s Frau Fridom da bismo podalje od tuđih ušiju
osvježili zajednička sjećanja. Ispričala mi je kako, prodavši svoju imovinu u

Austriji, živi povučenim životom u portugalskom Portu, u kući koju je
opisala kao lažni zamak na uzvišici s koje pogled puca na čitav ocean, sve do
Amerike. Iako to nije rekla, iz njezine se priče dalo razabrati da se, od sna do
sna, naposljetku domogla imetka svojih neshvatljivih bečkih gazda. Zapravo
se nisam iznenadio, ionako sam uvijek mislio da njezini snovi nisu ništa
drugo do spretne smicalice za preživljavanje. To sam joj i rekao.

Prasnula je u zarazan smijeh. »Tvoja te drskost nije napustila«, rekla mi
je. I nije rekla ništa više, jer je ostatak društva zastao pričekati Nerudu da
završi razgovor na čileanskom žargonu s papagajima Ramble de los Pajaros.
Kad smo se vratili našem čavrljanju, Frau Frida je već prešla na drugu temu.

- Kad smo kod toga... - napomenula je. - Sada slobodno možeš u Beč!

Tek sam tada ustanovio da je trinaest godina prošlo otkada smo se
upoznali.

- Ma čak i da su tvoji snovi lažni, nikada se neću vratiti - odvratio sam
joj. - Za svaki slučaj.

U tri smo se rastali od nje da Nerudu otpratimo na njegov sveti
popodnevni počinak. Odlučio je odrijemati u našem stanu, ali tek nakon
stanovitih svečanih priprema koje su pomalo podsjećale na japansku
ceremoniju čaja. Trebalo je otvoriti neke prozore, a zatvoriti neke druge, da
bi se postigla najpovoljnija temperatura zraka, pa i točno određena doza
svjetlosti pod određenim kutom, uz potpunu tišinu. Neruda je zaspao čim je
sklopio oči i probudio se za deset minuta, poput djeteta - kad smo se
najmanje nadali. Osvanuo je u dnevnom boravku okrepljen, s monogramom
jastuka utisnutim u obraz.

- Sanjao sam onu ženu koja sanja - rekao je. Matilde je htjela da joj
prepriča san.

- Sanjao sam da ona sanja mene - pojasnio je.

- To je Borgesovo - napomenuo sam ja. Pogledao me razočarano.

- Već je napisano?

- Ako i nije, on će to svakako napisati - odvratio sam. - Savršena tema za
njegove labirinte.

Netom što se ukrcao na brod, u šest poslijepodne, Neruda se oprostio od
nas, sjeo za jedan izdvojeni stol i počeo ispisivati stihove kao da ih sipa iz
rukava, zelenom tintom kojom je crtao cvjetove i ribe i ptice uz posvete u
svojim knjigama. Na prvo upozorenje o isplovljavanju krenuli smo u potragu
za frau Fridom i napokon je pronašli na putničkoj palubi, kad smo se već
spremali otići bez pozdrava. I ona se upravo bila probudila iz popodnevnog

sna.

- Sanjala sam pjesnika - rekla nam je.

Sav u čudu, zamolio sam je da mi prepriča san.

- Sanjala sam da on sanja mene - izgovorila je i odmah ju je zbunio
zapanjeni izraz na mojem licu. - Što hoćeš? Medu tolikim snovima, nije čudo
da se provuče pokoji bez ikakve veze sa stvarnošću!

Nisam je više vidio, niti pomislio na nju sve dok nisam doznao za prsten
u obliku zmije na ruci stradalnice u potopu hotela Riviera. Zato nisam odolio
iskušenju da ispitam portugalskog veleposlanika kad smo se, mjesecima
kasnije, zajedno zatekli na nekom diplomatskom prijemu. Veleposlanik mi je
o njoj govorio s iskrenim oduševljenjem i, nadasve, dubokim poštovanjem.
»Ne možete zamisliti kako je iznimna osoba bila«, kazao je. »Vi sigurno ne
biste odoljeli iskušenju da napišete kakvu priču o njoj.« I nastavio je u istom
tonu, s iznenađujućim pojedinostima, no bez očekivanog podatka koji bi
zapečatio moj konačni zaključak.

- Ali konkretno - na kraju sam morao biti izravan - što je radila?

- Ništa - odgovorio mi je, s blagim razočaranjem u glasu. - Sanjala je.

ožujak 1980.

"DOŠLA SAM SAMO TELEFONIRATI"

Jednoga je kišnog proljetnog poslijepodneva Mariju de Luz Cervantes,
dok je sama putovala za Barcelonu, zatekao kvar na unajmljenom
automobilu, u pustinji Monegros. Ta lijepa i ozbiljna dvadeset sedmogodišnja
Meksikanka uživala je koju godinu ranije stanovit ugled kao glumica u
varijeteima. Bila je udata za salonskog mađioničara kojem se toga dana
trebala pridružiti, nakon posjeta nekim rođacima u Zaragozi. Sat vremena je
očajnički dizala palac pred automobilima i teretnim kamionima što bi tek
projurili mimo nje na kiši, dok joj se konačno nije smilovao vozač
rasklimanog autobusa. Upozorio ju je, doduše, da ne ide baš daleko odatle.

- Nema veze - rekla je Maria. - Važno je samo da dođem do nekog
telefona.

Doista je trebala samo telefon, i to zato da muža obavijesti kako neće stići
prije sedam uvečer. Izgledala je poput ptičice promočena perja, u kaputiću
školarke i sandalama za plažu u travnju. Povrh toga, defekt ju je tako smeo da
je zaboravila ponijeti ključeve automobila. Žena koja je sjedila uz vozača,
vojničkog izgleda, ali ljubazna ophođenja, odmah joj je ponudila ručnik i
neki debeli ogrtač, oslobodivši joj mjesto da sjedne. Kad se obrisala koliko je
mogla, Maria je sjela, umotala se u ogrtač i pokušala pripaliti cigaretu,
bezuspješno jer su šibice bile mokre. Žena pored nje dala joj je vatre i
zamolila za jednu od nekoliko cigareta koje su začudo ostale suhe. Dok su
pušile, Maria nije odoljela potrebi da se rastereti, pa je njezin glas na trenutak
nadjačao pljuštanje kiše i kloparanje autobusnih kotača. Žena ju je prekinula
stavivši prst na usta.

- Odostraga spavaju — prošaptala je.

Maria je bacila pogled preko ramena i ustanovila da je autobus pun žena
raznih dobi i neodrediva profila, koje su spavale zamotane u ogrtače jednake
njezinom. Zaražena njihovom dremljivošću, Maria se sklupčala u sjedalu i

prepustila šumorenju kiše. Kad se probudila, bio je već mrak, a pljusak se
raspršio u ledenu rosulju. Nije imala pojma koliko je dugo spavala niti gdje
se uopće nalaze. Njezina se susjeda uspravila u sjedalu, u stavu pripravnosti.

- Gdje smo to? - upitala je Maria.

- Stigli smo - odvratila je žena.

Autobus je upravo ulazio u popločeno dvorište neke ogromne, tmurne
građevine, nalikovala je na drevni samostan usred šume divovskih stabala.
Putnice, čija su se lica jedva razabirala pod slabašnom svjetlošću kandelabra
u dvorištu, sjedile su nepomično sve dok im žena vojničkog držanja nije
odobrila da iziđu, služeći se nekim sasvim jednostavnim zapovijedima, kao
da su u dječjem vrtiću.

Sve su bile starije, a po polumračnom su se dvorištu kretale začuđujuće
usporeno, poput nestvarnih likova iz sna. Maria je sišavši posljednja, isprva
pomislila da su opatice. No nekako se razuvjerila čim je ugledala nekoliko
uniformiranih žena kako ih dočekuju na izlasku iz autobusa, i glave im
pokrivaju ogrtačima da ne pokisnu, i postrojavaju ih u red jednu iza druge,
upravljajući skupinom bez riječi, tek odrješitim ritmičkim pljeskanjem.
Oprostivši se od svoje suputnice, Maria joj je htjela vratiti ogrtač, no ova ju je
uputila da si radije pokrije glavu dok prelazi dvorište, pa će ga vratiti na
portirnici.

- Valjda imaju telefon... - izgovorila je još Maria.

- Svakako - potvrdila je žena. - Tamo će vas uputiti.

Zamolila je Mariju još jednu cigaretu, pa joj je ova dala što je preostalo u
razmočenoj kutiji. »Osušit će se putem«, dodala je. Žena joj je s vrata
mahnula u znak pozdrava, doviknuvši još: »Sretno!« Ni za što drugo nije bilo
vremena, jer je autobus već kretao.

Maria je odmah potrčala prema ulazu u zgradu. Jedna ju je čuvarica
pokušala zaustaviti pljesnuvši energično dlanom o dlan, da bi potom pribjegla
oštrom poviku: »Stoj, naređujem!« Maria se, provirivši ispod ogrtača, suočila
s ledenim očima i kažiprstom koji joj je neumoljivo pokazivao da se svrsta u
red. Poslušala je. U predvorju se zgrade ipak izdvojila od skupine, kako bi
vratara upitala gdje može naći telefon. Na to ju je druga čuvarica tapšanjem
po leđima iznova vratila u red, govoreći vrlo umiljatim glasom:

- Ovuda, ljepotice, tu ćemo naći telefon...

Tako je Maria slijedila druge žene nekim mračnim hodnikom i na kraju
ušla u skupnu spavaonicu gdje su ih čuvarice, usput kupeći prekrivače, počele
raspoređivati po krevetima. Jedna naočita žena očito nadređena ostalima, koja

se Mariji učinila najpristojnijom, krenula je od jedne do druge, uspoređujući
neki popis s imenima na karticama prišivenim na odjeću novopridošlica.
Stigavši do Marije, začudila se što ne nosi identifikacijsku oznaku.

- Ma ja sam došla samo telefonirati - rekla joj je Maria.

Pokušala je na brzinu objasniti kako ju je automobil izdao na autocesti. I
kako je muž, mađioničar po zabavama, očekuje u Barceloni da bi do ponoći
obavili tri ugovorena posla, pa ga želi obavijestiti da neće stići na vrijeme.
Bilo je već gotovo sedam sati. On je za desetak minuta trebao poći od kuće,
pa se bojala da će zbog njezina kašnjenja sve otkazati. Činilo se da je
čuvarica pozorno sluša.

- Kako se zoveš? - upitala je.

Maria joj je odahnuvši s olakšanjem, rekla svoje ime, no žena ga nije
uspjela pronaći, iako je još nekoliko puta pregledala popis. Uznemireno je
zatražila objašnjenje od druge čuvarice, ali ova je samo slegnula ramenima.

- Ja sam, naime, došla samo telefonirati - razjasnila je Maria.

- Ma naravno, dušo - odvratila je nadzornica, vodeći je prema njezinom
krevetu sa susretljivošću preupadnom da bi bila uvjerljiva. - Ako se budeš
dobro ponašala, moći ćeš telefonirati kome god želiš. Ali ne sada, sutra.

Tek je u tom trenu škljocnuo prekidač u Marijinoj glavi, pa joj se naglo
rasvijetlilo zašto se žene iz autobusa kreću kao da su na dnu akvarija. Bile su,
naime, umrtvljene sredstvima za smirenje, a ta sjenovita palača s debelim
kamenim zidovima i ledenim stubištima bila je zapravo ženska duševna
bolnica. Prestravljena je istrčala iz spavaonice, no prije nego što se dokopala
veže, ščepala ju je gorostasna stražarica u mehaničarskom kombinezonu,
prikovavši je za tlo jednim-jedinim majstorskim zahvatom. Maria joj je
odozdo uputila očajnički pogled, oduzeta od straha.

- Za ime Božje - procijedila je - kunem vam se svojom pokojnom majkom
da sam došla samo telefonirati...

No vidjevši joj lice, odmah je shvatila da nikakvo preklinjanje neće
smekšati goropadnicu u kombinezonu, zbog njezine natprirodne snage
prozvanu Herculinom. Bila je zadužena za teške slučajeve, i već su dvije
internirke navodno zadavljene tom rukom sjevernog medvjeda, vičnom
umijeću umorstva iz nehata. Prva je smrt nakon istrage proglašena nesretnim
slučajem. Druga je bila već mutnija, pa je Herculina ukorena i opomenuta da
joj sljedeći put ne gine najozbiljnija istraga. Kolale su priče da ta crna ovca iz
obitelji uglednog imena za sobom vuče repove mračne karijere sumnjivih
izgreda u nekoliko španjolskih ludnica.

Prve su noći Mariji morali ubrizgati sredstvo za spavanje. Kad ju je prije
svitanja probudila želja za cigaretom, zglavci i gležnjevi bili su joj vezani za
šipke kreveta. Na njezino se vikanje nitko nije odazvao. Ujutro, dok je muž u
Barceloni uzalud čekao bilo kakve vijesti, morali su je odvesti u ambulantu
našavši je bez svijesti u kaljuži vlastite gadosti.

Nije znala koliko je vremena prošlo kad je došla k sebi. No zato se svijet
doimao oazom ljubavi, a uz njezin je krevet bdio neki dostojanstveni starac
panterskog hoda i blagotvorna osmijeha, povrativši joj u samo par
hipnotičkih pokreta životnu radost. Bio je to ravnatelj sanatorija.

Bez ijedne uvodne riječi, čak i bez pozdrava, Maria je zatražila cigaretu.
On joj je pružio jednu zapaljenu i k tome darovao gotovo punu kutiju. Maria
nije uspjela suspregnuti suze.

- Sada se slobodno isplači do mile volje - rekao je liječnik uspavljujućim
glasom.

- Nema boljega lijeka od suza.

Maria si je dala oduška i otvorila se bez ikakva stida, onako kako joj
nikada nije polazilo za rukom sa njezinim sporadičnim ljubavnicima u
trenucima praznine nakon ljubavi. Slušajući je liječnik ju je češljao prstima,
popravljao joj jastuk da bi bolje disala, vodio je labirintima njezine
nesigurnosti s mudrošću i blagošću kakve nikada nije mogla ni sanjati. Po
prvi se put u njezinu životu dogodilo čudo da je muškarac u potpunosti
razumije i sluša svom svojom dušom, ne očekujući da je zauzvrat odvede u
krevet. Nakon dugog sata ispovijedanja, istinski rasterećena, zamolila ga je za
odobrenje da nazove svojeg muža.

Na to se liječnik ustobočio u svoj veličajnosti svojega položaja. »Još ne,
princezo«, rekao je, potapšavši je po obrazu dodirom nježnijim od svih koje
je ikada osjetila. »Sve u svoje vrijeme.« S vrata joj je uputio biskupski
blagoslov i nestao zauvijek.

- Imaj povjerenja u mene - bilo je zadnje što je kazao.

Te je iste večeri Maria zavedena u registar pacijenata sa serijskim brojem,
uz površni komentar o njezinu zagonetnom podrijetlu i dvojbama oko njezina
identiteta. Stručnu napomenu na margini upisao je vlastoručno ravnatelj:
izrazito uznemirena.

Marijin je suprug, upravo kako je predviđala, iz skromnog stana u četvrti
Horta izišao s pola sata zakašnjenja, da odradi tri dogovorene predstave. U
gotovo dvije godine složne zajednice bez obveza bilo je to prvi put da nije
stigla na vrijeme, ion si je kašnjenje protumačio silovitim oborinama što su

toga vikenda poharale pokrajinu. Prije izlaska na vrata je zalijepio poruku s
rasporedom za tu večer.

Na prvoj je zabavi, za dječicu mahom maskiranu u klokane, morao
preskočiti krunski trik s nevidljivim ribama, jer ga nije mogao izvesti bez
njezine pomoći. Druga je predstava bila zakazana u kući devedeset
trogodišnje starice u invalidskim kolicima, koja se hvalila činjenicom da je
baš svaki od svojih zadnjih trideset rođendana proslavila s drugim
opsjenarom. Do tada ga je Marijino izbivanje već toliko brinulo, da se nije
uspijevao usredotočiti ni na najjednostavnije trikove. Za kraj je ostala
redovita svako večernja predstava u jednom kabareu na šetalištu Ramblas,
gdje je bez imalo nadahnuća nastupio pred skupinom francuskih turista koji
nisu mogli vjerovati u ono što vide, jer su odbijali vjerovati u čaroliju. Nakon
svakoga je nastupa telefonirao kući i beznadno čekao da se Maria javi, stoga
mu u kabareu više nije uspjelo prikriti bojazan da se dogodila nesreća.

Vraćajući se kući kombijem prilagođenim za potrebe javnih izvedbi,
zapazio je znakove razbujalog proljeća na palmama Pasea de Gracia, i
zadrhtao od zloslutne pomisli na grad bez Marije. I zadnji se plamičak nade
utrnuo kad je ugledao svoju poruku netaknutu na vratima. Bio je tako smeten
da je zaboravio nahraniti macka.

Tek mi sad, dok pišem, pada na pamet da nikada nisam čuo njegovo
pravo ime, jer smo ga u Barceloni znali samo po umjetničkom - mag Saturn.
Bio je zapravo čudak, nepopravljivo krut u ophođenju s ljudima, no
nedostatak takta i šarma u njegovoj osobi obilato je nadoknađivala Maria.
Ona ga je vodila za ruku zakučastim labirintom te zatvorene društvene
zajednice u kojoj nikome nije padalo na um zvati nekoga poslije ponoći, u
brizi za svoju ženu. Satum je to već jednom učinio, i svojski se potrudio da tu
zgodu izbriše iz pamćenja. Stoga se iste noći morao zadovoljiti pozivom u
Zaragozu, gdje ga je neka sanjiva bakica spokojno izvijestila da je Maria
krenula nakon ručka. Zaspao je tek u zoru, ne više od sata. U bunovnom snu
vidio je Mariju u razderanoj vjenčanici poprskanoj krvlju, i probudio se sa
strahovitom sigurnošću da ga je opet ostavila, ovaj put zauvijek, samoga u
prijetećem svijetu bez nje.

Učinila je to triput, s tri različita muškarca uključujući njega, u zadnjih
pet godina. Napustila ga je u Ciudad de Mexicu nakon šest mjeseci
poznanstva, dok su još izgarali od sasvim bezumne strasti u nekoj
djevojačkoj sobici, u naselju Anzures. Jednoga se jutra, nakon noći
neispovjedivih iskušavanja granica tjelesnog užitka, probudio bez Marije.

Ostavila je sve svoje stvari, čak i prsten iz bivšeg braka, i poruku u kojoj
je pisalo da ne bi preživjela intenzitet te razuzdane ljubavi. Saturn je pomislio
da se vratila prvome mužu, kolegi iz gimnazije za kojega se udala u potaji jer
su bili maloljetni, i kojeg je napustila zbog drugoga nakon dvije godine bez
ljubavi. Ali ne - vratila se u roditeljski dom, i Saturn je otišao tamo da je pod
svaku cijenu povede sa sobom. Preklinjao ju je bez ikakvih uvjeta, obećao joj
daleko više no što je bio spreman ispuniti, no slomio je zub na njezinoj
nepokolebljivoj odlučnosti.

»Ima dugih ljubavi i kratkih ljubavi«, rekla mu je. I dotukla ga bez
milosti: »Ova je bila kratka«. Položio je oružje pred njezinom neumoljivošću.
No ipak, kad se u zoru na dan Svih svetih vratio u svoju siromašku sobicu
nakon duge godine zaboravljanja, našao ju je kako spava na kauču, s
vjenčićem od narančinih cvjetova i dugim pjenastim velom djevičanske
nevjeste.

Maria mu je ispričala istinu. Novi zaručnik, udovac bez djece sa sređenim
životom i spremnošću da se katoličkim obredom skrasi za vijeke vjekova,
ostavio ju je da ga u vjenčanici čeka pred oltarom. Njezini su roditelji odlučili
da se svečanost ipak održi. Ona je pristala na igru. Plesala je, pjevala s
mariachima, previše popila i, u bijednom stanju zakašnjele grižnje savjesti, u
ponoć pobjegla da nade Saturna.

Nije ga bilo kod kuće, no pronašla je ključeve u lončanici za cvijeće na
hodniku, gdje su ih uvijek skrivali. Kucnuo je čas za njezinu bezuvjetnu
predaju. »I do kada će ovaj put potrajati?«, upitao ju je. Odgovorila mu je
stihom Viniciusa de Moraesa:

»Ljubav je vječna dok traje«. Dvije godine kasnije, bila je još uvijek
vječna.

Činilo se da je Maria sazrela. Napustila je svoje glumačke snove i
posvetila se njemu, kako u poslu, tako i u krevetu. Krajem protekle godine
sudjelovali su na kongresu mađioničara u Perpignanu i na povratku upoznali
Barcelonu. Toliko im se dopala da su ostali osam mjeseci, a išlo im je tako
dobro da su uspjeli kupiti stan u pravoj katalonskoj četvrti Horta, bučan i bez
portira, ali dovoljno prostran za petero djece. To se razdoblje bez
pretjerivanja moglo nazvati sretnim, sve do vikenda kada je ona iznajmila
automobil i otišla posjetiti rodbinu u Zaragozu, s obećanjem da će se vratiti u
ponedjeljak do sedam uvečer. U četvrtak ujutro još nije bilo glasa od nje.

Sljedeći su tjedan u ponedjeljak telefonirali iz osiguravajućeg društva
nadležnog za unajmljeni automobil, da pitaju za Mariju. »Ne znam ništa«,

rekao je Saturn.

»Potražite je u Zaragozi.« Spustio je slušalicu. Nakon tjedan dana
pozvonio mu je policajac s viješću da je automobil pronađen u stanju kostura
u nekoj zabiti blizu Cadiza, devet stotina kilometara od mjesta gdje ga je
Maria ostavila. Policajac je htio ispitati zna li ona kakve pojedinosti o krađi.
Saturn je upravo hranio mačka i jedva ga udostojio pogleda, rekavši mu bez
okolišanja neka ne gube vrijeme, jer je njegova žena pobjegla od kuće, ne zna
ni kamo ni s kim. Doimao se toliko uvjerenim u tu priču da mu se policajac, u
neprilici, ispričao zbog svojih pitanja. Slučaj je službeno zaključen.

Sumnja da bi ga Maria opet mogla napustiti uvukla se u Saturna o Uskrsu
u Cadaquesu, kamo ih je Rosa Regas bila pozvala na jedrenje. Bili smo u
Maritim baru, neurednom, prenapučenom okupljalištu gauche divine u
sumraku frankizma, oko jednoga od onih metalnih stolova s metalnim
stolicama za koji je stalo jedva šestoro ljudi, a sjelo bi nas dvadeset. Slistivši
drugu kutiju cigareta u jednom danu, Maria je ostala bez šibica. Jedna
mršava, muževno maljava ruka s bakrenom narukvicom prokrčila si je prolaz
kroz gužvu oko stola i prinijela joj vatre. Ona je zahvalila i ne gledajući
kome, no mag Saturn ga je vidio. Koščati golobradi mladac, mrtvački blijeda
lica, s vrano crnim konjskim repom do pasa. lako ni stakla nisu mogla
zaštititi bar od hladnih zapuha jake proljetne tramontane, on je nosio nešto
poput ulične pidžame od grubog pamuka, uz rustikalne isusovke na nogama.

Nisu ga više sretali do kasne jeseni, do gostionice s morskim
specijalitetima u Barceloneti gdje se zatekao u istom kompletu od priprostog
pamučnog platna, ovaj put s dugačkom pletenicom umjesto konjskoga repa.
Pozdravio ih je oboje kao stare prijatelje, a zbog načina na koji je poljubio
Mariju, i pogotovo zbog načina na koji mu je ona uzvratila, Saturna je
zgromila sumnja da se njih dvoje potajno sastaju. Nekoliko dana kasnije
slučajno je naletio na novo ime i telefonski broj upisane Marijinom rukom u
kućni adresar, a nesmiljena pronicljivost ljubomore otkrila mu je o kome je
riječ. Ono što je o nametljivcu kasnije uspio doznati samo ga je dotuklo:
dvadeset i dvije godine, sin jedinac roditelja bogataša, dekorater modnih
izloga, s maglovitom reputacijom biseksualca i solidno utemeljenim ugledom
plaćenog tješitelja udatih dama. No Saturn je uspio ostati na visini do noći
Marijina nestanka. Tada ga je počeo svakodnevno nazivati, isprva svaka dva
do tri sata, od šest ujutro pa do duboko u noć, a poslije već kad god bi mu se
kakav telefon našao pri ruci. Nijednom se nitko nije javio, što ga je bacalo u
još veći očaj.

Četvrtog mu se dana javila neka Andaluzijka koja je došla pospremiti
stan.

»Gospodin je izišao«, rekla je, dovoljno neodređeno da ga izludi. Saturn
nije odolio iskušenju da je upita nije li ondje slučajno gospođica Maria.

- Ovdje ne stanuje nikakva Maria - odgovorila je žena. - Gospodin nije
oženjen.

- Znam, znam - potvrdio je on. - Ne stanuje, ali povremeno dođe. Ili
možda ne? Žena je zauzela obrambeni stav.

- A da mi kažete s kim razgovaram?

Saturn je spustio slušalicu. Njezino mu se poricanje učinilo još jednom
potvrdom nečega što za njega više i nije bilo sumnja, već paklena izvjesnost.
Izgubio je kontrolu. U narednim je danima nazvao svakoga koga je u
Barceloni poznavao, abecednim redom. Ni od koga nije čuo ništa što bi
opravdalo njegove pretpostavke, a ipak ga je svaki novi poziv gurao sve
dublje. Njegovi su ljubomorni ispadi bili već čuveni među okorjelim
noćobdijama tamošnje gauche divine, pa su mu uzvraćali svakojakim
neslanim pošalicama koje su ga vrijeđale. Tek je tada shvatio koliko je
istinski sam u tom divnom, ludom i nepristupačnom gradu u kojemu nikada
neće biti sretan. Jednoga je jutra, nahranivši mačka, odlučio umrtviti vlastito
srce da se ne sasuši od očaja, i zaboraviti Mariju.

Maria se pak ni nakon dva mjeseca još nije privikla na život u sanatoriju.
Preživljavala je gadljivo nabadajući samo najnužnije od zatvorskih splačina,
priborom lancima pričvršćenim za priprosti drveni stol, pogleda prikovana na
litografiju generala Francisca Franca koji je predsjedao turobnom
srednjovjekovnom blagovaonicom. Isprva se opirala kanonskim dnevnim
obvezama i budalastoj rutini jutrenja, pa potom lauda, pa večernjica, uz druge
službe Božje na koje bi otišao veći dio dana. Odbijala je loptačke igre na
igralištu i zaobilazila radionicu umjetnoga cvijeća kojoj su se neke internirke
posvećivale s upravo pomamnom revnošću. No od trećeg se tjedna malo-
pomalo počela uključivati u samostanski život. Uostalom, liječnici su govorili
da su sve na početku takve, a onda se, prije ili kasnije, prilagode zajednici.

Nestašica cigareta, koje je u prvim danima od jedne čuvarice kupovala po
cijeni suhoga zlata, počela ju je ponovno mučiti kada je presušilo ono malo
novca što je imala uza se. Onda se utješila cigaretama od novinskog papira
koje su neke pacijentice motale od opušaka iz smeća, jer je opsjednutost
pušenjem postala ravnom fiksnoj ideji telefoniranja. Sitniš koji je kasnije
zarađivala izrađujući umjetno cvijeće priuštio bi joj kratkotrajno olakšanje.

Najteže su joj padale samotne noći. Mnoge su internirke bdjele u
polumraku poput nje, ne usuđujući se ni pomaknuti, jer je noćna čuvarica
budno stražarila za vratima zabrtvljenima lancem i lokotom. Ipak se jedne
noći, pritisnuta tjeskobom, Maria odvažila poluglasno upitati ženu u
susjednom krevetu:

- Gdje smo mito?

Duboki je, prisebni glas odgovorio:

- U najdubljem paklu.

- Kažu da je ovo maurska zemlja - javio se neki drugi udaljeni glas,
odjeknuvši u gluhoj spavaonici.

- I bit će da je to istina, jer se ljeti, za mjesečine, čuju psi kako laju na
more.

Na to je zazveketao lanac i ključevi na željeznom kolutu, kao da se kreće
galijot u okovima, i vrata su se otvorila. Ženski se kerber, naoko jedino živo
biće u muku što je zavladao, uputio u šetnju s jednoga na drugi kraj
spavaonice. Maria se sledila, samo je ona znala zbog čega.

Još u prvom tjednu njezina boravka u sanatoriju noćna joj je stražarica
bez ikakva okolišanja predložila da spava s njom u stražarskoj sobici.
Započela je u tonu konkretnog poslovnog ugovora -razmjena ljubavi za
cigarete, za čokoladu, za bilo što. »Imat ćeš sve«, šaputala joj je drhturavo.
»Bit ćeš kraljica.« Pred zidom Marijina odbijanja, promijenila je metodu.
Počela joj je ostavljati ljubavna pisamca pod jastukom, u džepovima kute, na
najneočekivanijim mjestima. Bile su to poruke razdiruće žudnje koja bi
smekšala i kamen. No već se preko mjesec dana činilo da se pomirila s
porazom, sve do noćnog izgreda u spavaonici.

Uvjerivši se da su sve pacijentice zaspale, čuvarica je prišla Marijinom
krevetu i počela joj na uho šaputati niz bestidnih nježnosti, u isto joj vrijeme
ljubeći lice, vrat ukočen od užasa, zgrčene ruke, iscrpljene noge. Naposljetku
se, misleći valjda da uzrok Marijina prepuštanja nije strah, već uživanje,
odvažila otići dalje. Maria ju je na to žestoko raspalila nadlanicom, odbacivši
je do susjednog kreveta. Stražarica se osovila razbjesnjela, usred graje koju
su podigle uzbunjene žene.

- Prokletnice! - vikala je. - Trunut ćemo zajedno u ovome svinjcu sve dok
ne poludiš za mnom!

Ljeto je stiglo nenajavljeno prve lipanjske nedjelje, i trebalo je pribjeći
izvanrednim mjerama kad su internirke, u naletu vrućine, počele usred mise
sa sebe skidati halje od etamina. Maria je, kao da nazoči kakvoj zabavnoj

predstavi, promatrala kako čuvarice po crkvi naganjaju raštrkano jato golih
bolesnica, poput slijepih kokoši. Dok se usred meteža pokušavala zaštititi od
zalutalih udaraca, našla se, i ne znajući kako, sama u nekom pustom uredu,
pored telefona koji se uporno glasao umilnom zvonjavom. Maria je bez
razmišljanja podigla slušalicu, i začula daleki, posprdni glas što se zabavljao
oponašajući telefonsku službu točnog vremena:

- Četrdeset i pet je sati, devedeset i dvije minute i sto sedam sekundi...

- Pederčino - odbrusila mu je Maria. Spustila je slušalicu nekako
udobrovoljena.

Već na izlasku, odjednom se sjetila da je umalo protratila neponovljivu
priliku. Potom je okrenula šest brojki, tako napeto i užurbano da uopće nije
bila sigurna je li pogodila broj svojega stana. Pričekala je sa srcem u grlu,
slušajući molećivi, tužni zvuk poznate joj zvonjave, jednom, dvaput, triput, i
napokon začula glas čovjeka svojega života, iz svojeg vlastitog stana u koji
nije imala pristupa.-Da?

Morala je pričekati da se rasprši čep od suza što su joj se skupile u grlu.

- Zečiću, dušo moja - izgovorila je u jednom uzdahu.

Suze su je shrvale. S druge je strane žice na trenutak potrajao muk
zaprepaštenja, i onda je glas raspaljen ljubomorom procijedio:

- Kurvo!

I slušalica je tresnula.

Iste je večeri Maria, u napadaju mahnitosti, strgnula litografiju
generalisimusa sa zida u blagovaonici, zavitlala je svom snagom u prozor
prema dvorištu i bacila se na tlo, uprskana krvlju. Još je smogla dovoljno
gnjeva da se sukobi s čuvaricama koje su je bezuspješno pokušale svladati,
sve dok na vratima nije ugledala Herculinu kako prekriženih ruku pilji u nju.
Tada se pokorila. Unatoč tome, odvukli su je u odjel za agresivne luđakinje,
dotukli je mlazom ledene vode iz šmrka i u noge joj ubrizgali terpentina. Od
upale koju je to izazvalo nije se mogla pomaknuti s mjesta, i tada je shvatila
da na svijetu nema toga što ne bi bila spremna učiniti da se izvuče iz pakla u
kojem se našla. Kad je za tjedan dana vraćena u skupnu spavaonicu, ustala je
na prstima i pokucala na ćeliju noćne stražarice.

Maria je svoju cijenu unaprijed odredila - poslati poruku njezinom mužu.
Čuvarica je pristala, pod uvjetom da sporazum ostane u apsolutnoj tajnosti.
Nanišanila ju je neumoljivim kažiprstom.

- Ako se ikada za to dozna, mrtva si!

Tako je mag Saturn u sanatorij za luđakinje dospio sljedeće subote,

cirkuskim kombijem uređenim za proslavu Marijina povratka. Ravnatelj ga je
osobno primio u svojem uredu, čistom i urednom poput ratnog broda, i
krajnje ga obzirno izvijestio o supruginom zdravstvenom stanju. Nitko nije
znao odakle je došla, čak ni kako ni kada, jer je prvi podatak o njezinoj
hospitalizaciji bio službeni nalaz koji je sam izdiktirao nakon razgovora s
njom. Istraga pokrenuta istoga dana nije nikamo dovela. Bez obzira na to,
ravnatelja je zapravo najviše kopkalo kako je Saturn doznao za boravište
svoje supruge. Saturn je zaštitio čuvaricu.

- Obavijestio me osiguravatelj automobila - rekao je.

Ravnatelja je odgovor zadovoljio. »Nije mi jasno kako osiguravajuća
društva uspiju sve doznati«, primijetio je. Bacio je oko na spis otvoren na
asketskom pisaćem stolu i zaključio:

- Jedino što je neprijeporno jest ozbiljnost njezina stanja.

Bio mu je spreman odobriti posjet uz nužne mjere opreza, no samo ako
mu Saturn, za dobro svoje supruge, obeća da će se ponašati točno prema
njegovim uputama. Odnosilo se to poglavito na način ophođenja prema njoj,
da bi se izbjegao jedan od sve češćih i opasnijih izljeva bijesa.

- To me čudi - rekao je Saturn. - Uvijek je bila samosvojna, ali je znala
vladati sobom.

Liječnik se postavio znalački. »Neke sklonosti znaju godinama tinjati, a
onda najednom buknu«, rekao je mudro. »No sve u svemu, sreća da je
dospjela ovamo, jer mi smo specijalisti za slučajeve koji zahtijevaju čvrstu
ruku.« Naposljetku ga je upozorio na Marijinu neobičnu opsjednutost
telefonom.

- Idite joj niz dlaku - posavjetovao gaje.

- Bez brige, doktore - odvratio je Saturn vedro. - To mi je jaka strana.

Prostorija za posjete, nešto između tamnice i ispovjedaonice, imala je istu
namjenu i u nekadašnjem samostanu. Saturnov ulazak nije nalikovao na
eksploziju ushićenja kakvu je oboje s pravom moglo očekivati. Maria je
stajala posred prostorije, pokraj stolića s dvije stolice i lončanicom bez
cvijeća. Bila se očito spremila za odlazak, u svojem otužnom kaputiću
malinaste boje i prljavim cipelama koje su joj udijelili iz samilosti. U jednom
je uglu, gotovo nezamjetna, dežurala Herculina ruku prekriženih na prsima.
Maria se, ugledavši muža, nije ni pomakla, niti se ikakav osjećaj ukazao na
licu još uvijek izranjenom od krhotina prozorskog stakla. Rutinski su se
poljubili.

- Kako se osjećaš? - upitao ju je.

- Presretna sam što si napokon došao, zečiću -izgovorila je ona. - Ovo je
bila smrt.

Nisu imali vremena sjesti. Gušeći se u suzama, Maria mu je pričala o
patnjama zatočeništva, o surovosti čuvarica, pasjoj hrani, o beskonačnim
noćima kada se od straha ne usuđuješ sklopiti oči.

- Ne znam više koliko sam dana ovdje, ili mjeseci, ili godina, ali znam da
je svaki novi dan bio gori od onog prije - kazala je, uzdahnuvši iz dubine
duše. - Sigurna sam da nikada više neću biti ista.

- Sada je svemu tome kraj - rekao je on tješiteljski, milujući joj
jagodicama prstiju svježe ožiljke na licu. - Ja ću dolaziti svake subote. I
češće, ako mi ravnatelj dopusti. Vidjet ćeš da će sve izići na dobro.

Uprla je u njega pogled pun užasa. Saturn se pokušao poslužiti svojim
salonskim umijećem. Prepričao joj je, djetinjim tonom velikih laži, zaslađenu
verziju liječnikove prognoze. »Sažeto rečeno«, zaključio je, »za koji ćeš dan
više ili manje biti potpuno izliječena.« Maria je spoznala istinu.

- Za ime svijeta, zečiću! - snebila se. - Samo mi nemoj reći da i ti vjeruješ
da sam luda!

- Ma što ti pada na pamet! - uskliknuo je on, pokušavajući se nasmijati. -
Stvar je u tome da će za sve biti bolje ako još neko vrijeme ostaneš ovdje. U
mnogo boljim uvjetima, naravno.

- Ali lijepo sam ti rekla da sam došla samo telefonirati! — vikne Maria.

On nije znao kako bi se postavio naspram te zastrašujuće opsesije.
Pogledao je prema Herculini. Ova je to iskoristila da mu prstom pokaže na
svoj ručni sat, dajući na znanje da je vrijeme posjeta pri kraju. Maria je
presrela taj mig, osvrnula se i ugledala Herculinu u stavu pripravnosti za
neminovni napad. U hipu se objesila mužu za vrat, urlajući poput prave
luđakinje. On ju je skinuo sa sebe što je mogao nježnije, prepustivši je na
milost i nemilost Herculini, koja ju je odmah zaskočila s leda. Ne dajući joj
vremena za obranu, oborila ju je zahvatom ljevice, drugu joj čeličnu ruku
obavila oko vrata, a magu Saturnu viknula:

- Odlazite!

Saturn je utekao u smrtnom strahu.

Ipak se sljedeće subote, oporavivši se u međuvremenu od stresa prvog
posjeta, vratio u sanatorij s mačkom obučenim istovjetno njemu: crveno-žuti
dres velikog Leotarda, polucilindar i ogromni plašt u kojem je izgledao poput
velike crne ptice. Šarenim se kombijem uvezao do klaustra samostanske
zgrade i ondje izveo gotovo trosatnu čudesnu predstavu u kojoj su internirke

uživale s balkona, uz neskladne krikove i neprimjerene ovacije. Sve su bile
tu, osim Marije. Ne samo da je odbila primiti muža, već ga nije htjela ni
gledati s balkona. Saturn je bio smrtno povrijeđen.

- To vam je tipična reakcija - utješio ga je ravnatelj. - Već će je proći.

No nije prošlo nikada. Nakon što je bezbroj puta pokušao ponovno vidjeti
Mariju, Saturn je poduzeo sve moguće i nemoguće da barem primi njegovo
pismo, no uzalud. Četiri ga je puta vratila neotvoreno i bez ikakva komentara.
Saturn je konačno odustao, no i dalje je na porti ostavljao pakete cigareta, ne
znajući čak ni stižu li do Marije, da bi se naposljetku pokorio surovoj
stvarnosti.

Njemu se ubrzo zameo svaki trag. Znalo se jedino da se ponovno oženio i
vratio u svoju domovinu. Prije no što je napustio Barcelonu, ostavio je mačka
polumrtva od gladi nekoj mlađahnoj usputnoj ljubavnici, koja je uz to
obećala da će nastaviti Mariji odnositi cigarete. No i ona je nestala. Rosa
Regas priča da ju je prije dvanaestak godina srela u robnoj kući El Corte
Ingles, u narančastoj halji neke istočnjačke sekte, obrijane glave i s trbuhom
do zuba. Tvrdila je tada da je Mariji doista nosila cigarete kadgod je mogla,
pomažući joj navodno čak i u drugim prilikama kad bi štogod hitno iskrsnulo,
sve do dana kada je umjesto bolnice zatekla samo razvalinu, krš u koji je
planski pretvoren taj mrski spomenik nezahvalnih vremena. Maria joj je kad
ju je posljednji put vidjela izgledala vrlo staložena, čak ugodno popunjena i
sasvim zadovoljna u svojem samostanskom spokoju. Upravo joj je toga dana
odnijela i mačka, jer je u međuvremenu potrošila novac koji joj je Saturn
ostavio da ga hrani.

travanj 1978.

KOLOVOSKE SABLASTI

U Arezzo smo prispjeli nešto prije podneva i izgubili preko dva sata
tražeći renesansni dvorac koji je venezuelanski pisac Miguel Otero Silva
kupio u tom idiličnom zakutku plodne Toskane. Te vrele i bučne nedjelje na
samom početku kolovoza uopće nije bilo lako pronaći poznavatelja okolice
među silnim turistima što su vrvjeli ulicama. Nakon brojnih uzaludnih
pokušaja vratili smo se u automobil i izišli iz grada drvoredom čempresa bez
ikakvih putokaza. Ubrzo nas je neka stara guščarica sigurno i točno uputila
prema dvorcu. Prije no što smo krenuli, upitala je namjeravamo li tamo
prenoćiti, na što smo odvratili da idemo samo na ručak, kako je doista bilo
predviđeno.

- Sva sreća - primijetila je - jer u toj kući ima duhova.

Kako supruga i ja ne vjerujemo u podnevne utvare, njezinu smo
lakovjernost odmah izvrgli podsmijehu. No naše je sinove, jednoga u dobi od
devet, a drugog od sedam godina, ushitila mogućnost da sretnu pravog-
pravcatog duha.

Miguel Otero Silva, ne samo dobar pisac, već i sjajan domaćin te
sladokusac istančana ukusa, čekao nas je s ručkom kakav se ne zaboravlja.
Zbog našeg kašnjenja nije bilo vremena da razgledamo unutrašnjost dvorca
prije no što sjednemo za stol, no izvana nije izgledao nimalo zastrašujuće.
Povrh toga, svaku bi brigu izbrisao pogled koji je s cvjetne terase na kojoj
smo ručali pucao na čitav grad. Bilo je teško povjerovati da je s tog humka
zbitih kuća, gdje je stalo jedva devedeset tisuća stanovnika, poteklo toliko
nadvremenskih velikana. Tada nas je Miguel Otero Silva, u duhu svojeg
neizbježnog karipskog humora, poučio da medu svjetski glasovitim imenima
nažalost nema imena najdičnijeg sina Arezza.

- Najveći je - kazao je svečano — bio Ludovico.

Tek tako, bez prezimena - plemeniti Ludovico, vrhunski majstor

umjetnosti i ratovanja, koji je baš tu sagradio dvorac svoje nesreće, pa nam je
Miguel o njemu pripovijedao za čitavo vrijeme ručka. Govorio nam je o
njegovoj silnoj moći, njegovoj pogubnoj ljubavi i jezovitoj smrti. Ispričao
nam je kako je u trenutku ljubavne mahnitosti bodežom probo svoju damu u
postelji u kojoj ju je netom prije toga obljubio, i potom na samoga sebe
nahuškao svoje divlje borbene pse što su ga rastrgali zubima. Uvjeravao nas
je, vrlo ozbiljno, da poslije ponoći Ludovicov duh luta zamkom u mrkloj
tmini, u potrazi za spokojem nakon ljubavnog čistilišta.

Dvorac je zapravo bio golem i sumoran. No na blistavom danjem svjetlu,
uz ispunjen želudac i dušu, Miguelova je priča zvučala tek kao zgodna
anegdota, poput tolikih sličnih kojima je zabavljao svoje goste. Osamdeset i
dvije sobe koje smo bez trunke nelagode obišli nakon popodnevnog odmora,
za mnogobrojnih su gospodara pretrpjele čitav niz preinaka. Miguel je bio
obnovio prizemlje, odlučivši se između ostalog na modernu spavaonicu s
mramornim podom i dodatnim prostorijama za saunu i tjelovježbu, te
dogradio terasu punu opojnog i vijeća na kojoj smo ručali. Drugi kat, tijekom
stoljeća najkorišteniji, sastojao se od niza posve bezličnih soba, s pokućstvom
iz različitih razdoblja prepuštenim zubu vremena. No na najvišem je kalu
netaknutom sačuvana odaja kroz koju je vrijeme očito zaboravilo proći. Bila
je to Ludovicova spavaonica.

Doživjeli smo doista čaroban trenutak. Pred nama se ukazao krevet sa
zavjesama izvezenim zlatnim nitima i raskošnim prekrivačem na ponos
veziljsko- kitničarskog umijeća, s još uvijek vidljivim tragovima skrutnute
krvi žrtvovane ljubavnice. Bio je tu kamin s hladnim pepelom i okamenjenim
komadom drva, ormar s proslavljenim oružjem, i portret zamišljenog viteza u
zlatnom okviru, ovjekovječenog u ulju rukom jednog od mnogih firentinskih
majstora kojima se nije posrećilo nadživjeti svoje vrijeme. No od svega me se
ponajviše dojmio miris svježih jagoda kojim je, bez ikakva vjerodostojnog
objašnjenja, spavaonica još uvijek odisala.

Ljetni su dani u Toskani dugi i protiču nekako usporeno, tako da se obzor
ne miče s mjesta do devet uvečer. Kad smo završili s razgledom dvorca, bilo
je prošlo pet, no Miguel nam je silom htio pokazati freske Piera della
Francesce u Crkvi Sv. Franje. Potom se oteglo čavrljanje uz kavu pod
pergolama na trgu i kad smo se napokon vratili po prtljagu, večera je već bila
poslužena. Tako nam nije bilo druge nego ostati.

Dok smo sjedili pod nebom sljezove boje s jednom jedinom zvijezdom,
djeca su se, oboružana voštanicama iz kuhinje, otisnula u istraživanje carstva

tmine na gornjim katovima. S terase smo čuli kako poput neukroćene
ždrebadi top ću po stubištima, kako vrata otužno cvile, kako uzbuđenim
krikovima zazivaju Ludovica po sablasnim odajama. Njima je, dakako, i pala
na um nesretna zamisao da ondje prenoćimo. Miguel Otero Silva ih je
oduševljeno podržao, a mi im nismo imali srca reći ne.

Unatoč mojim bojaznima, spavali smo vrlo dobro - supruga i ja u jednoj
od prizemnih spavaonica, a sinovi u susjednoj sobi. Obje su prostorije bile
nedavno obnovljene i nije u njima bilo baš ničega prijetećeg. Uljuljkujući se
u san, izbrojao sam dvanaest zvonkih udaraca klatna zidnog sata u predvorju i
sjetio se jezovitog guščaričinog upozorenja. No bili smo tako umorni da smo
učas zaspali, utonuvši u dubok i postojan san. Probudile su me tek poslije
sedam blještave zrake sunca što su se provu kle kroz bršljan na prozoru.
Pored mene, moja je supruga još uvijek brodila mirnim, blaženo nevinim
vodama sna. »Kakva besmislica - pomisliosam-
daudanašnjevrijemeljudijošvjerujuuduhove.«Tekmijetadanosnice = zagolicao
miris svježe ubranih jagoda. Ugledao sam kamin s hladnim pepelom i
skamenjenom posljednjom cjepanicom, i portret tužnoga viteza koji nas je od
prije tri stoljeća promatrao iz svojeg zlatnog okvira. Jer nismo ležali u
prizemnoj sobi u koju smo prethodne večeri pošli na počinak, već u
Ludovicovoj spavaonici, pod baldahinom s prašnjavim zavjesama, pod
plahtama natopljenima još toplom krvlju njegove uklete postelje.

listopad 19860.

MARIA DOS PRAZERES

Čovjek iz pogrebnog poduzeća stigao je tako točno da je Maria dos
Prazeres još bila u kupaćem ogrtaču, glave pune uvijača. Imala je tek toliko
vremena da za uho zatakne crvenu ružu, ne bi li izgledala bar malo
dopadljivije nego što se osjećala. Požalila je još više kad je, otvorivši vrata,
vidjela da nije riječ ni o kakvom turobnom činovniku, kako je zamišljala
trgovce smrću, već o plahom mladiću u kariranom sakou i kravati s uzorkom
raznobojnih ptica. Nije nosio kaput, unatoč varljivom proljeću koje je
nesnosna kišica nošena hirovitim vjetrom u Barceloni redovito činila teže
podnošljivim od zime. Mana dos Prazeres, koja je u životu primala svakojake
muškarce u svako doba, osjetila se posramljenom kao rijetko kada. Premda je
upravo navršila sedamdeset i šest godina i čvrsto vjerovala da će umrijeti
prije Božića, malo je nedostajalo da zabravi vrata i pogrebnika zamoli da
pričeka trenutak dok se ne odjene dostojno za njegov posjet. No onda je
pomislila da bi se smrznuo u mračnom hodniku, pa ga je propustila unutra.

- Oprostite mi što izgledam kao šišmiš - rekla je - no u Kataloniji živim
preko pedeset godina, i ovo je prvi put da je netko došao na vrijeme.

Govorila je savršenim katalonskim, čak pomalo zastarjele čistoće, u
kojem se još dala razaznati melodija njezina zaboravljenog portugalskog.
Usprkos zamjetnoj vremešnosti i nedopravljenoj frizuri, tu je mulatkinju još
uvijek krasila stasitost i jedrina, gusta kosa i zlaćane, plamteće oči. Slabost
prema muškarcima ipak ju je već odavna napustila. Pogrebnik je još
zaslijepljen dnevnom svjetlošću, bez ikakva komentara obrisao potplate o
juteni otirač i uz lagani joj naklon poljubio ruku.

- Podsjećaš me na gospodu iz mojih vremena - rekla je Maria dos
Prazeres uz kristalasti hihot. -Sjedni.

Iako novak u tom poslu, on ga je već poznavao dovoljno dobro da mu
ovako srdačan prijem u osam ujutro bude iznenađenje, a pogotovo od neke

samožive starice, naoko tek još jedne lude odbjegle iz Latinske Amerike.
Stoga je zastao na korak od vrata, ne znajući što da kaže, dok je Maria dos
Prazeres razmicala debele plišane zavjese. Prozračna je travanjska svjetlost
blijedo obasjala brižljivo uređenu prostoriju koja je nalikovala izlogu kakvog
antikvarijata. Sastojala se od predmeta za svakodnevnu uporabu, ni jednog
previše niti premalo, pri čemu se svaki doimao postavljenim baš na svoje
prirodno mjesto, i to s tako nepogrešivim ukusom da bi se svrsishodnije
osmišljen stan u Barceloni, kako god bila drevna i osebujno bogata, teško
pronašao.

- Oprostite - prozborio je. - Pogriješio sam vrata.

- Kamo sreće - odvratila je ona - ali smrt ne griješi!

Pogrebnik je na jedaćem stolu rastvorio mnogostruko presavinuti
grafikon, nešto poput pomorske karte s parcelama u različitim bojama, te
svom silom križića i brojki u svakoj od njih. Maria dos Prazeres je raspoznala
mapu ogromnog groblja na Montjuicu, prisjetivši se s iskonskim strahom
onoga u Manausu, natopljenog listopadskim pljuskovima, gdje su tapiri
gacali među bezimenim humcima i dojmljivim grobnicama pustolova,
urešenim firentinskim vitrajima. Jednoga se jutra - bila je još vrlo malena -
probudila usred kužne baruštine u koju se razlivena Amazona prometnula
preko noći i tada je svojim očima vidjela kako mrtvački sanduci plutaju u
dvorištu, dok su istrunule prnje i kosa mrtvaca provirivale iz raspuklina u
drvu. Ponukana baš tim sjećanjem, za svoje je počivalište odabrala brijeg
Montjuic, a ne maleno groblje San Gervasio, tako blisko i domaće.

- Želim neko mjesto do kojega vode nikada neće doprijeti - upozorila je.

- E pa tu ste ga našli - rekao je pogrebnik, razvukavši kemijsku olovku
koju je nosio u džepu u dugačak štapić i uprijevši ga u jednu točku na planu. -
Nema mora koje se može tako visoko popeti.

Ona se potrudila snaći među bojama na karti, dok nije pronašla glavni
ulaz i, nadomak njega, tri istovjetna, bezimena groba u nizu, u kojima su
ležali Buenaventura Durruti i još dvojica anarhističkih voda ubijenih u
Građanskom ratu. Svake je noći netko ispisivao njihova imena na praznim
nadgrobnim pločama. Ispisivali su ih olovkama, bojama, ugljenom,
maškarom ili lakom za nokte, bez ijednog ispuštenog slova, imena ili
prezimena, a pazitelji to svakoga jutra iznova brisali, tako da se ne zna tko je
tko pod nemuštim mramornim pločama. Maria dos Prazeres je bila na
Durrutijevom sprovodu, najtužnijem i najvećem koji je Barcelona pamtila, i
htjela je počivati blizu njega. No takva raspoloživog mjesta u prenapučenom

grobištu nije više bilo ni za lijek. Stoga se pomirila s dostupnim rješenjem.
»Pod uvjetom - napomenula je - da ne završim u jednoj od onih ladica u koje
te ubace kao u poštanski sandučić, i istresu za pet godina.« Još je, sjetivši se
odjednom ključnog zahtjeva, naglasila:

- I ono najvažnije - da me pokopaju ležećke. Naime, kao odjek bučne
promocije prodaje grobova na unaprijed otplaćene rate, kolale su glasine da
tijela ukapaju u uspravnom položaju, zbog uštede na prostoru. Pogrebnik je,
preciznošću napamet naučenog i mnogo puta ponovljenog govora, razjasnio
da je riječ o zlobnoj podvali kojom pogrebna poduzeća staroga kova žele
narušiti ugled novima s modernom ponudom kupnje na poček. Dok joj je to
tumačio, s vrata su se začula tri prigušena kucaja, pa je načas zastao u
nedoumici, no Maria dos Prazeres mu je dala znak da nastavi.

- Bez brige - rekla je tiho. - To je Noi.

Prodavač se vratio na temu i Mariju dos Prazeres je njegovo tumačenje
zadovoljilo. Ipak je, prije no što otvori vrata, htjela sažeto izraziti zaključak
promišljanja koje je, razrađeno do najsitnijih pojedinosti, u njoj dozrijevalo
godinama, još od legendarne poplave u Manausu.

- Važno je da shvatite - pojasnila je - da tražim mjesto gdje ću pod
zemljom počivati polegnuta, gdje nema opasnosti od poplave, i da po
mogućnosti bude u sjeni stabala zbog ljetnih vrućina. I neću da me iskopaju
za koju godinu kako bi me bacili u smeće.

Na to je otvorila ulična vrata i unutra je ušao maleni pudl, sav prokisao i
tako neuredan da se uopće nije uklapao u ambijent stana. Povratak s jutarnje
šetnje po okolici očito ga je ludo razveselio. Učas je skočio na stol nesuvislo
lajući i malo je nedostajalo da blatnim šapama posve uneredi plan groblja. No
jedan-jedini gazdaričin pogled dostajao je da obuzda njegove nagone.

- Noi! - ukorila ga je ne povisivši glas. - Bnixad'aci!

Pas se skutrio gledajući je uplašeno i nekoliko mu se pravih-pravcatih
suza skotrljalo niz njušku. Maria dos Prazeres se htjela ponovno posvetiti
pogrebniku, no zatekla ga je u nevjerici.

- Collons! - nije mogao suspregnuti uzvik. - Pa on plače!

- Ma uzgalamio se zato što nam je netko došao u ovo doba - opravdala ga
je Maria dos Prazeres ispod glasa. - Inače ulazi u kuću pažljivije negoli ljudi.
Ti si, doduše, očito izuzetak.

- Ali kvragu, stvarno je plakao! - ponovio je pogrebnik, i spoznavši istoga
trena da je prevršio mjeru, naglo porumenio i ispričao se: - Molim vas,
oprostite, ali to se ne viđa ni na filmu!

- Ah, svi psi to mogu ako ih se nauči - rastumačila je ona. - Samo šteta što
ih se vlasnici češće trude naučiti nečemu što im predstavlja patnju, primjerice
da jedu iz tanjura ili da nuždu obavljaju u određeno vrijeme i na određenom
mjestu. Umjesto da ih uče prirodnom ponašanju koje im godi, kao što je
smijanje i plakanje. No gdje smo ono stali?

Bili su već zapravo pri kraju. Morala se Maria dos Prazeres pomiriti i s
ljetima bez zaklona stabala, jer su sjene onih malobrojnih na groblju bile
rezervirane za glavešine režima. Ako ništa drugo, barem se s uvjetima i
odredbama ugovora nije morala gnjaviti, budući da je pravo na popust
zaslužila uplatom unaprijed, u gotovini.

Tek kad su okončali posao, pogrebnik je, spremajući papire u mapu,
pribrano pogledom okružio stan i istinski ga je dirnula čudesna ljepota kojom
je zračio. Na to je i Mariju dos Prazeres pogledao nekim drugim očima.

- Mogu li vam postaviti jedno indiskretno pitanje? - odvažio se. Ona ga je
povela prema vratima.

- Ma naravno - rekla je - samo da me ne pitate za godine!

- Nešto me uvijek nagoni da pogađam čime se ljudi bave prema stvarima
koje imaju u stanu, ali moram priznati da sam ovdje nemoćan - objasnio je. -
Što vi radite?

Odgovorila mu je grcajući od smijeha:

- Ja sam prostitutka, zlato. Zar mi se više ne vidi? Pogrebnik je pocrvenio.

- Žao mije...

- Valjda bih ja trebala žaliti - uzvratila je, uhvativši ga pod ruku da se ne
sudari s vratima. - I pazi, molim te! Nemoj mi razbiti nos prije no što me
dostojno pokopaš!

Zatvorivši vrata, smjesta je prigrlila psića u naručaj i počela mu tepati, pa
se njezin lijepi afrički glas stopio s pjevom dječjeg zbora što se razlegao iz
susjednog vrtića. Prije tri joj se mjeseca u snu ukazala njezina vlastita smrt, i
otada kao da se još jače vezala za to kućno čeljade, jedinog družbenika u
svijetu samotinje. S toliko je pomnje isplanirala posmrtnu razdiobu svoje
ostavštine i sudbinu svojega tijela, da je mogla umrijeti istoga trena i nitko ne
bi imao brige. Iz javnog se života povukla vlastitom odlukom, sa solidnim
imetkom zgrnutim zrno po zrno, doduše bez pregorkih odricanja, skućivši se
po svojem izboru u starodrevnom, časnom selu Gracia, koje je nabujali grad
u međuvremenu progutao. Kupila si je polukat jedne ruševne zgrade gdje je
vonjalo na sušene haringe, a u zidovima nagrizenima salitrom bilo je čak rupa
od metaka ispaljenih nasumce u nekoj neslavnoj bitki. Nije, naravno, bilo

vratara, a na vlažnom je i mračnom stubištu gdjegdje nedostajala pokoja
stepenica, iako su svi katovi bili nastanjeni. Maria dos Prazeres je potpuno
obnovila kupaonicu i kuhinju, zidove obložila draperijama veselih boja, a na
prozore stavila brušena stakla i baršunaste zavjese. Naposljetku je donijela
prvorazredno pokućstvo, uporabne i ukrasne stvarčice, te škrinje pune svile i
brokata koje su fašisti opljačkali iz republikanskih rezidencija napuštenih u
paničnom bijegu nakon poraza, a ona godinama kupovala malo-pomalo, po
prigodnim cijenama, često i na tajnim dražbama. Jedina joj je preostala spona
S prošlošću bilo prijateljstvo s grofom od Cardone, koji ju je još uvijek
redovito posjećivao svakog zadnjeg petka u mjesecu, da bi zajedno
povečerali i onda se, umjesto deserta, prepustili mlitavoj ljubavi. No čak se i
to mladenačko prijateljstvo održavalo pod velom tajnosti, jer bi grof svoj
automobil s obiteljskim grbom uvijek parkirao na više no razboritoj
udaljenosti i do njezinih se vrata za svaki slučaj držao polumraka, koliko da
zaštiti svoju čast, toliko i njezinu. Maria dos Prazeres nikoga u zgradi nije
poznavala, osim mlađahnog para s devetogodišnjom djevojčicom koji se
nedavno bio uselio u stan nasuprot njezinom. Bilo je upravo nevjerojatno,
iako posve istinito, da nikada nikoga drugog nije susrela na stubištu.

Tijekom razdiobe svoje ostavštine i sama je, međutim, postala svjesna
koliko se zapravo uklopila u tu zajednicu krutih Katalonaca, čiji se nacionalni
ponos zasnivao na čestitosti. Svu je svojinu, do najbeznačajnijih tričarija,
zaviještala ljudima koji su joj bili najbliži srcu, a to je značilo i očima. Na
kraju i nije bila posve uvjerena da je postupila najpravednije, ali je zato
barem bila sigurna da nije zaboravila nikoga tko to ne zaslužuje. Postupak je
razradila i pripremila tako savjesno da javni bilježnik iz ulice del Arbol, koji
se mogao pohvaliti svojim sudioništvom, naprosto nije vjerovao svojim
očima gledajući je kako njegovim pisarima naizust diktira krajnje podroban
popis svojih dobara, s preciznim nazivom svake stvari na srednjovjekovnom
katalonskom, kao i cjelovit popis nasljednika, praćen svim osobnim
podacima i određenjem mjesta koje svaki od njih zauzima u njezinu srcu.

Nakon pogrebnikova posjeta, i ona se uvrstila u mnoštvo redovitih
nedjeljnih posjetitelja groblja. Po uzoru na vlasnike susjedne joj grobnice, u
ćupove je posijala cvijeće za sve četiri sezone, zalijevala tek izniklu travu i
šišala je vrtnim škarama sve dok od nje nije napravila nešto poput saga u
gradskom poglavarstvu; s tim se mjestom na kraju toliko srodila da joj nije
bilo jasno kako ga je isprva mogla doživjeti tako turobnim.

Kad je prvi put došla i odmah uz glavni ulaz ugledala tri bezimena groba,

srce joj je poskočilo u grudima, no nije čak ni zastala, jer je samo par koraka
dalje nad njima netremice bdio dežurni pazitelj. No već je treće nedjelje
trenutak njegove nepažnje iskoristila da ostvari još jedan od svojih velikih
snova i ružem za usne na prvoj kišom ispranoj ploči napisala: Diirruti. Otada
bi to činila kad god bi joj se ukazala prilika, na jednom grobu, na dva ili na
sva tri, uvijek sigurne ruke, ali srca ustreptala od nostalgije.

Jedne nedjelje potkraj rujna nazočila je prvom sprovodu na brijegu. Tri
tjedna kasnije, za ledeno su vjetrovitog poslijepodneva pokopali netom udatu
djevojku u prvu raku do njezine. Do kraja je godine popunjeno sedam
obližnjih grobova, no na njoj samoj kratka zima nije ostavila nikakve
promjene. Osjećala se sasvim dobro, a kako je bivalo toplije i kroz otvorene
prozore dopirao sve glasniji žagor života, rasla je i njezina volja da nadvlada
proročanstvo iz sna. Grof od Cardone, koji je najvrućije mjesece provodio u
planinama, po svojem ju je povratku zatekao čak zamamniju nego u doba
njezine čudesne druge mladosti, oko pedesete.

Nakon niza propalih pokušaja, Mariji dos Prazeres je uspjelo naučiti Noia
da, u masi jednakih grobova na uzvišici, prepozna njezin. Potom je uložila
trud da ga navikne plakati nad praznom grobnicom, kako bi to nastavio činiti
i nakon njezine smrti. Više ga je puta pješice odvela od kuće do groblja,
ukazujući mu na orijentire prema kojima može slijediti autobusnu liniju s
avenije Ramblas, dok se napokon nije odvažila poslati ga samoga.

Te nedjelje odabrane za završni ispit u tri mu je sata poslijepodne skinula
proljetni prslučić, stoga što je ljeto bilo pred vratima, ali i zato da privuče
manje pozornosti, i pustila ga da se snađe kako umije. Gledala ga je kako
laganim kaskanjem odmiče sjenovitom stranom pločnika, njišući sitnu,
otužno stisnutu zadnjicu pod prpošnim repićem, i jedva se uspjela suspregnuti
da ne zaplače, zbog sebe same, i zbog njega, i zbog svih tih gorkih godina
zajedničkih iluzija, dok nije skrenuo za ugao u Calle Mayor, prema obali. Za
petnaestak je minuta na obližnjem trgu Plaža de Lesseps već ulazila u autobus
s polaznom stanicom Ramblas, trudeći se da ga ugleda kroz staklo, a da sama
ostane neopažena. I doista ga je spazila usred jednoga od nedjeljnih jata
mališana, kako sasvim ozbiljan, u nekom svojem svijetu, čeka zeleno svjetlo
na semaforu za pješake na aveniji Paseo de Gracia.

»Mili Bože«, uzdahnula je. »Doima se tako usamljenim.«

Morala ga je gotovo dva sata čekati pod suncem što je nesmiljeno pržilo
obronke Montjuica. Pozdravila se s nekoliko ožalošćenih kojih se sjećala od
nekih drugih, manje značajnih nedjelja, iako ih je, doduše, jedva prepoznala,

jer je otada prošlo toliko vremena da više nisu ni nosili crninu ni plakali, a
grobove su kitili cvijećem ni ne misleći na svoje pokojnike. Kad je nešto
kasnije ostala sama, začula je potmuli huk sirene što je preplašio galebove i
na nepreglednoj pučini ugledala bijeli prekooceanski brod s brazilskom
zastavom, poželjevši svim srcem da joj upravo on donosi pismo od nekoga
tko je po svoj prilici već umro za nju u zatvoru u Pernambucu. Tek što je
prošlo pet sati Noi se, uranivši dvanaest minuta, pomolio na brijegu, slineći
od vrućine i umora, no ipak s nekom djetinje pobjedonosnom uznositošću. U
tom je trenutku Maria dos Prazeres prevladala strah da nitko neće plakati nad
njezinim grobom.

Tek je ujesen počela zamjećivati zloguke znakove koje doduše nije znala
protumačiti, ali su joj srce pritisli poput kamena. Iznova je počela piti kavu
pod zlaćanim bagremima na trgu Plaža del Reloj, u kaputu s ovratnikom od
lisičjih repova i sa šeširom ukrašenim umjetnim cvijećem koji je, iako
prastar, opet došao u modu. Posvetila se svojim instinktima. Pokušavajući si
razjasniti vlastitu tjeskobu, prisluškivala je naklapanje trgovkinja pticama na
šetalištu Ramblas, došaptavanja prodavača za tezgama s knjigama koji, po
prvi put u toliko godina, nisu razglabali o nogometu, čak i duboku šutnju
ratnih invalida koji su mrvicama kruha hranili golubove, i posvuda je
razotkrivala nedvojbene predznake smrti. O Božiću su raznobojne svjećice
zaSsvijetlile među bagremima, s prozora i balkona stala je dopirati glazba i
svečarski glasovi, a rijeka turista koji nisu shvaćali ni dijelili našu sudbinu
preplavila je terase kavana, no čak se i u tom slavljeničkom raspoloženju
osjećala potisnuta napetost tako nalik onoj što je prethodila vremenima kada
su anarhisti zagospodarili ulicama. Maria dos Prazeres, koja je proživjela to
razdoblje burnih strasti, nije uspijevala obuzdati nemir i po prvi ju je put
ledena kandža straha trgnula iz spokoja sna. Jedne su noći agenti državne
sigurnosti pred njezinim prozorom ustrijelili nekog studenta koji je na zidu
debelim kistom napisao: Visca Catalunya Mure.

» Moj Bože - pomislila je zgranuto - kao da sve umire sa mnom! «

Sličnu je tjeskobu pamtila jedino iz ranoga djetinjstva u Manausu, kada
bi, pred samo svitanje, raznoliki noćni šumovi odjednom utihnuli, vode se
zaustavile, vrijeme zakočilo, a amazonska prašuma utonula u bezdani muk
kakav je mogao vladati samo u smrti. U jeku te bezizlazne napetosti,
zadnjega je petka u mjesecu grof od Cardone, kao i uvijek, došao k njoj na
večeru.

Grofov se posjet pretvorio u ustaljeni obred. Dolazio bi nepogrešivo

između sedam i devet navečer, s bocom domaćeg šampanjca umotanom u
večernje novine da ne upada u oči i kutijom punjenih čokoladnih bombona.
Maria dos Prazeres bi mu spravila zapečene kanelone i mlado pile u umaku,
jela omiljena rasnim Kataloncima u spomen na dobra stara vremena,
napunivši zdjelu raznovrsnim sezonskim voćem. Dok je ona kuhala, grof je
slušao stare snimke izvadaka iz talijanskih opera s gramofona, polaganim
gutljajima prazneći čašicu porta koja bi mu potrajala taman koliko i ploče.

Nakon razvučene večere i obilata razgovora, vodili su iz navike ljubav
lišenu strasti što je u oboma ostavljala talog propadanja. Prije no što će otići,
prinuđen približavanjem ponoći, grof bi ispod pepeljare u spavaćoj sobi
redovito ostavio dvadeset i pet peseta. To je bila cijena Marije dos Prazeres u
doba kad ju je on upoznao u nekom usputnom hotelu u Paralelu i k tome
jedina činjenica koju je poštedjela hrda vremena.

Nijedno se od njih nikada nije zapitalo na čemu se zapravo zasniva to
prijateljstvo. Maria dos Prazeres je njemu dugovala pokoju sitnu uslugu.
Davao joj je korisne savjete u pogledu upravljanja ušteđevinom, naučio je
prepoznavati stvarnu vrijednost njezinih relikvija i kako će ih sačuvati, a da
se ne otkrije da su ukradene. No važnije od svega, on joj je otvorio vrata
dostojanstvene starosti u četvrti Gracia, kada su je u bordelu u kojem je
provela čitav život proglasili preisluženom za suvremene prohtjeve, hoteći je
poslati u neki dom za ilegalne umirovljenice gdje se za pet peseta dječake
poučavalo vođenju ljubavi. Grofu je bila ispričala kako ju je majka kao
četrnaestogodišnjakinju prodala u manauškoj luci, i kako ju je prvi časnik
nekog turskog broda nemilice zlorabio tijekom plovidbe preko Atlantika, da
bi je na kraju ostavio bez novca, bez jezika i imena u sumraku civilizacije
Paralela. Budući da je oboje bilo svjesno koliko malo imaju zajedničkoga,
nikada se nisu osjećali usamljenijima nego kad su bili zajedno, no ipak se
nijedno nije usuđivalo osujetiti draži navike. Trebao im je izljev nacionalnog
osjećaja da oboje istovremeno uvide koliko su se zapravo mrzili, i s koliko
uviđavnosti, za svih tih godina.

Bilo je to nešto poput sagorijevanja. Grof je od Cardone upravo slušao
ljubavni duet iz opere La Boheme, u izvedbi Licije Albanese i Beniamina
Giglija kad mu je, poput nenadanog zapuha vjetra, do ušiju dopro djelić
Vijesti koje je Maria dos Prazeres slušala na kuhinjskom radiju. Prišuljao se
na prstima da i sam bolje čuje. General Francisco Franco, vječni španjolski
diktator, preuzeo je odgovornost za odluku o konačnoj sudbini trojice
baskijskih separatista, upravo osuđenih na smrt. Grof je ispustio uzdah

olakšanja.

- To znači da im ne gine strijeljanje - primijetio je - jer Caudillo je
pravedan čovjek.

Maria dos Prazeres ga je prostrijelila svojim plamenim očima kraljevske
kobre, suočivši se s bezizražajnim zjenicama iza zlatnih naočala, sa zubima
grabežljivca, s neljudskim rukama zvijeri koja živi u vlazi i mraku. Prozrela
ga je onakvog kakav je doista bio.

- E pa moli se Bogu da se to ne dogodi - promrsila je - jer ću ti za prvoga
kojeg ubiju usuti otrov u juhu!

Grof se prepao.

- A čime sam to zaslužio?

- Time što sam i ja pravedna kurva!

Grof od Cardone nije se nikada više vratio, a Mariju dos Prazeres je to
učvrstilo u vjeri da se posljednji ciklus njezina života zatvorio. Sve
donedavna ju je, naime, ljutilo kad bi joj tko prepustio mjesto u autobusu,
nudio joj pomoć da prijeđe cestu, ili je poduhvaćao pod ruku na stubištu, no
naposljetku je to prihvatila kao nešto prirodno i, štoviše, kao mrsku potrebu.
Tada si je dala isklesati nadgrobnu ploču kao u anarhista, bez imena i datuma,
i počela uvečer lijegati ne povlačeći zasun na vratima, kako bi Noi mogao
pronijeti vijest ako ona umre usnu.

119Jedne je nedjelje, ušavši u svoju zgradu po povratku s groblja, na
odmorištu stubišta susrela djevojčicu iz stana preko puta. Prošetale su
zajedno po četvrti; razgovarala je s njom otvoreno kao s unukom,
promatrajući je usput kako se Noiu raduje kao starom prijatelju. Na trgu
Plaža del Diamante s predumišljajem ju je pozvala na sladoled.

- Voliš pse? - upitala ju je.

- Obožavam! - odgovorila je mala.

Tada je Maria dos Prazeres zaključila da je kucnuo čas za prijedlog koji je
u sebi dugo pripremala.

- Ako se meni nešto dogodi, pobrini se za Noia - kazala joj je. - Jedini je
uvjet da ga nedjeljom pustiš van, i pritom ni o čemu ne trebaš voditi računa.
On će znati što mu je činiti.

Djevojčica je bila presretna. Maria dos Prazeres se pak vratila kući
ispunjena umirujućim osjećajem da se ostvario san koji je u njezinu srcu
dozrijevao godinama. No osjećaj ju je ipak varao, a uzrokom neispunjenja
sna nije bila niti staračka malaksalost, niti kašnjenje smrti. To uopće nije bila
njezina odluka. Sam ju je život donio umjesto nje jednog ledenog popodneva

u studenom, kada ju je na povratku s groblja zateklo iznenadno nevrijeme.
Ispisavši imena na trima nadgrobnim pločama, upravo je pješice silazila do
autobusne stanice kad su je prvi neobuzdani izljevi kiše smočili do kože.
Jedva da se imala vremena zakloniti ispod nekog dovratka u pustoj četvrti
gdje se osjećala kao u drugom gradu, u okruženju zapuštenih skladišta,
prašnjavih tvorničkih postrojenja i glomaznih teretnih kola, što je mahnitanje
oluje činilo još jezovitijim. Pokušavajući svojim tijelom ugrijati promrzlog
psića, Maria dos Prazeres je gledala kako prolaze krcati autobusi, gledala je
kako promiču prazni taksiji ugašenih oznaka, no nitko se nije osvrtao na
njezine utopljeničke dozive u pomoć. Iznenada, kad se već i čudo činilo
nemogućim, jedan je skupocjeni automobil čelične boje sutona gotovo
bešumno proklizio poplavljenom ulicom, naglo zakočio na uglu i unatraške
se vratio do nje. Staklo se spustilo na neki magični mig i vozač se ponudio da
je poveze.

- Idem jako daleko - rekla je iskreno Maria dos Prazeres - no kad biste me
povezli bar dio puta, učinili biste mi veliku uslugu.

- Recite mi kamo idete - zahtijevao je on.

- Do Gracije - rekla je. Vrata su se sama otvorila.

- To mi je usput - rekao je on. - Uđite.

Iz automobila, koji je unutra odisao nekim osvježavajuće ljekovitim
mirisom, kiša se pretvorila u umišljenu nepriliku, a grad je promijenio boju;
njoj se učinilo da je u nekom drugom, čudnovatom i bajkovitom svijetu, u
kojem su svi problemi izbrisani. Vozač se kroz prometnu gužvu probijao s
gotovo čudesnom lakoćom. Maria dos Prazeres se osjećala postiđenom, ne
samo zbog svojeg vlastitog bijednog stanja, već i zbog sažaljenja vrijednog
stvorenjca što joj je spavalo u krilu.

- Ovo je kao prekooceanski brod - izgovorila je, iz potrebe da kaže nešto
pohvalno. - Nikada nisam vidjela nešto slično, čak ni u snovima.

- Ma zapravo mu je jedina mana to što nije moj - odvratio je on na
hrapavom katalonskom i, nakon kratke stanke, dodao na kastilijanskom: -
Dokraja života ne bih mogao zaraditi dovoljno da ga kupim.

- Mogu misliti - uzdahnula je ona.

Promotrila ga je krajičkom oka, u odsjaju zelene svjetlosti s ploče za
instrumente, ustanovivši da je riječ o sasvim mladom muškarcu, kratke
kovrčave kose i profila pravilnog kao da je izliven u bronci. Pomislila je
kako, premda nije lijep, zrači nekom osebujnom privlačnošću, kako mu
iznošena kožna jakna pristaje kao salivena, i kako mora da je sretna njegova

majka kad ga čuje da otvara kućna vrata. Jedino se pri pogledu na težačke
ruke moglo povjerovati da doista nije vlasnik automobila.

Nisu više progovorili ni riječ za sve vrijeme vožnje, no i Maria dos
Prazeres je na sebi nekoliko puta osjetila njegov pogled ispod trepavica,
požalivši još jednom što je uopće doživjela svoju dob. Osjetila se ružnom i
jadnom, s kuhinjskim rupcem koji je nabacila na glavu kad se spustila kiša, u
žalosnom jesenskom kaputu koji je od prevelike obuzetosti smrću zaboravila
promijeniti.

Kad su stigli do Gracije, kiša je već bila jenjala i smračilo se, pa je
upaljena ulična rasvjeta. Maria dos Prazeres je svojeg vozača zamolila da je
ostavi na jednom uglu nedaleko kuće, no on ju je silom htio dopremiti do
njezinih vrata, i još je k tome parkirao na pločniku da bi se što manje smočila.
Ona je ispustila psića iz ruku, pokušala iz vozila izići što joj je
dostojanstvenije tijelo dopuštalo, i okrenuvši se da mu se zahvali, suočila se s
muškim pogledom koji ju je ostavio bez daha. Izdržala ga je na trenutak, ne
shvaćajući pravo tko tu što očekuje, ni od koga, da bi je on onda odlučnim
glasom upitao:

- Da se popnem?

Maria dos Prazeres se osjetila poniženom.

- Dugujem vam zahvalnost što ste me povezli- prozborila je - ali ne
dopuštam da mi se rugate.

- Nemam nikakva razloga da se ikome rugam - rekao je on na
kastilijanskom, sa smrtnom ozbiljnošću. - A ponajmanje ženi kao što ste vi.

Maria dos Prazeres je u svojem dugom životu upoznala mnoge muškarce
nalik njemu, spasila život mnogima još smjelijima od ovoga, ali još se nikada
nije toliko uplašila odluke. Još je jednom čula glas njegove upornosti, bez i
najmanje promjene u tonu:

- Da se popnem?

Ona se odmaknula ne zatvorivši vrata automobila i odgovorila mu na
kastilijanskom, da bude sigurna da će je razumjeti.

- Učinite kako želite.

Ušla je u vežu osvijetljenu jedino bljedunjavim odsjajem ulične rasvjete i
drhtavih se koljena počela uspinjati stubama do prvog odmorišta, gušeći se
od straha kakav je prije pripisivala isključivo smrtnom času. Kad je stigla do
vrata stana u polukatu, kopajući puna strepnje po torbici u potrazi za
ključevima, na ulici su se dvaput uzastopce zalupila automobilska vrata. Noi,
koji je bio stigao prije nje, spremao se zalajati. »Šuti!«, naredila mu je

grčevitim šaptom. Gotovo joj je u istom trenu do uha dopro zvuk prvih
koraka na rasklimanim stepenicama; prestrašila se da će joj srce prsnuti. U
djeliću sekunde u glavi je iznova odvrtjela čitav proročanski san što joj je u
zadnje tri godine stubokom promijenio život i spoznala pogrešku u svojem
tumačenju.

»Mili Bože!«, promrsila je zapanjeno. »Pa to nije bila smrt!«

Napokon je ugurala ključ u bravu, dok su joj u ušima sve glasnije
odzvanjali odmjereni koraci iz tame, sve dublje disanje nekoga tko iz tame
izranja sa strahom ništa manjim od njezina, shvativši tada da je vrijedilo
čekati tolike godine, pretrpjeti sve te patnje u tami, ako ni zbog čega drugog,
a ono zato da doživi taj trenutak.

svibanj 1979.

SEDAMNAEST OTROVANIH ENGLEZA

Prvo što je zamijetila gospoda Prudencia Linero stigavši u napuljsku luku
bilo je da vonja jednako kao luka u Riohachi. Nije to, naravno, nikome rekla,
jer je nitko ne bi ni razumio na tom staračkom transatlantiku nakrcanom
Talijanima iz Buenos Airesa što su se po prvi put nakon rata vraćali u
domovinu, no opet se osjetila nekako manje samom, manje ustrašenom i
otuđenom, u sedamdeset i drugoj godini svojega života i k tome čitavih
osamnaest dana lošeg mora daleko od svojih bližnjih i svojega doma.

Kopno je bilo na vidiku od svitanja. Putnici su ustali ranije nego inače,
osvanuvši u novoj odjeći, no srdaca stisnutih zbog neizvjesnosti koja ih je
čekala po iskrcavanju. Ta se posljednja nedjelja plovidbe na neki način
doimala jedinom zbiljskom na čitavu putovanju. Gospođa Prudencia Linero
bila je jedna od malobrojnih koji su prisustvovali misi. Za razliku od
proteklih dana, kada je brodom tumarala u crnini, za iskrcaj je navukla sivu
tuniku od gruba platna s konopom Svetoga Franje o pojasu i obula
hodočasničke, iako očito sasvim nove sandale od sirove kože. Bilo je to
pitanje zaloga; Bogu se, naime, zavjetovala da će doživotno nositi redovničku
halju ako joj podari milost da otputuje u Rim i vidi Svetoga Oca, pa je želju
već smatrala uslišenom. Po završetku mise, zapalila je svijeću Duhu Svetomu
jer joj je podao snage da prebrodi karipske oluje, i izmolila po jednu molitvu
za svako od devetoro djece i četrnaestoro unučadi što su je u tom trenutku
možebitno sanjali u vjetrovitoj noći Riohache.

Popevši se nakon doručka na palubu, ustanovila je da se brodski život
stubokom promijenio. Plesna je dvorana bila zakrčena prtljagom i masom
svakojakih suvenira koje su Talijani pokupovali na čarobnim antilskim
tržnicama; na šanku u restoranu moglo se vidjeti čak i majmuna iz
Pernambuca u željeznom kavezu. Osvanulo je blještavo rano kolovosko jutro.
Uzorna ljetna nedjelja poslijeratnog doba, kada se svjetlost svakog novog

dana dočekivala s ushitom otkrivenja. Divovski se brod, sopćući poput
bolesnika, vukao pitomom barom. Sumorna utvrda anžuvinskih vojvoda
jedva da se nazirala na obzoru, no putnici su, natiskani na ogradi, već na
vodno raspoznavali poznata im mjesta. Štoviše, pokazivali su ih prstima iako
Gospodi Prudenciji Linero, koja je na brodu stekla tolike stare prijatelje,
čuvala djecu dok su im roditelji plesali, pa čak i sašila jedan gumb na odori
prvoga časnika, najednom su se učinili tuđima i dalekima. Druželjubivost i
ljudska toplina pomoću kojih je pregrmjela prve krize nostalgije za tropske
malaksalosti najednom su iščezle. Vječne ljubavi s pučine zamrle su čim su
se ukazali prvi obrisi luke. Ne poznajući prevrtljivu talijansku prirodu,
gospođa Prudencia Linero je pomislila da krivnja nije na njihovim dušama,
već na njezinoj, jer je ona jedina koja se ne vraća, već odlazi. Mora da je tako
sa svim putovanjima, pomislila je, osjetivši po prvi put u životu žalac
spoznaje da je tuđinka, dok je preko brodske ograde promatrala tragove
tolikih zatrtih svjetova ispod morske površine. No sasvim nenadano, jedna je
vrlo lijepa djevojka koja je stajala do nje prestraši užasnutim krikom.

- Mamma mia!- viknula je, upirući prstom u more. - Gledajte ovamo!

Bio je to utopljenik. Gospođa Prudencia Linero ugleda kako poledice
pluta tijelo zrelog, ćelavog muškarca rijetke naočitosti, u čijim se otvorenim,
čak veselim očima odražavala boja neba u svanuće. Na sebi je imao svečano
večernje odijelo s brokatnim prslukom, lakirane cipele i svježu gardeniju na
reveru. U desnoj je ruci držao kockasti paketić umotan u ukrasni papir;
olovno plavičasti prsti grčevito su stezali vrpcu svezanu u mašnu, jer je to
vjerojatno bilo jedino za što se u smrtnom času uzmogao zgrabiti.

- Bit će da je ispao s kakve svadbe! - primijeti jedan od časnika. - Događa
se to ljeti u ovim vodama.

Sve se zbilo poput trenutačna priviđenja, budući da su upravo uplovljavali
u zaljev, pa su drugi, manje turobni prizori odvukli pozornost putnika. No
gospođa je Prudencia Linero i dalje mislila na utopljenika, na bijednog
utopljenika, gledajući kako skuti njegova žaketa još časomično izranjaju na
površinu u pjenušavoj brodskoj brazdi.

Tek što je brod ušao u zaljev, u susret mu je izišao oronuli tegljač da ga
provede između olupina brojnih vojnih plovila potopljenih u ratu. Dok se
brod provlačio medu zahrđalim kršem, voda se pretvorila u ulje, a vrućina
postala teža nego u Riohachi oko dva poslijepodne. Na obali oblivenoj
sunčevim blještavilom ubrzo se ocrtala panorama čitavog grada s nestvarnim

palačama i trošnim, ali slikovitim barakama načičkanim na brežuljcima. Tada
se s uskomešanog morskog dna podigao nepodnošljiv smrad u kojem je
gospoda Prudencia Linero prepoznala zadah istrulih rakova iz svojega
kućnog dvorišta.

Za vrijeme manevra pri pristajanju putnici su viseći preko ograde počeli
raspoznavati svoje rođake, koji su se u gužvi na pristaništu prenemagali od
ushićenja. Većinom su to bile prilično ocvale matrone napadnih poprsja
sputanih u crninu, s najljupkijom i najbrojnijom dječicom na svijetu i
neuglednim, ali vrijednim mužićima, od one besmrtne vrste što novine čita
nakon svojih supruga i oblači se činovnički uštogljeno usprkos vrućini.

Usred te blagdanske gungule, neki je vrlo stari čovjek neutješna izgleda
objema rukama iz džepova prosjačkog kaputa izvlačio pregršti i pregršti
sitnih pilića. Učas su ispunili mol, obezglavljeno pijučući na sve strane, a
samo se njihovim čudotvornim porijeklom moglo objasniti kako su mnogi još
uvijek živahno trčkarali nakon što ih je izgazila gomila bez imalo osjećaja za
čudo. Čudotvorac je na pod spustio svoj klobuk, no nitko s palube nije u nj
ubacio ni jedan-jedini novčić milostinje.

U opčinjenosti čarobnom predstavom koja joj se činila izvedenom u
njezinu čast, jer ju je jedino ona i cijenila, gospodi Prudenciji Linero
promakao je trenutak u kojem su spustili most, te je ljudska lavina nagrnula
na brod s pokličima i žestinom dostojnom gusarskog prepada. Ošamućena
svom tom obiteljskom halabukom i pratećim ljetnim zadahom užeglog luka,
na udaru četa nosača koji su se zdušno natezali oko prtljage, pobojala se da
joj prijeti ista neslavna smrt kakva je zadesila piliće na pristaništu. Onda je
sjela na svoj drveni kovčeg s mjedenim uglovima i tu postojano ostala sjediti,
vrteći u krug molitve protiv kušnji i pogibelji u poganskim zemljama. Tako ju
je zatekao prvi časnik kad je kataklizma protutnjala; ostala je posve sama u
opustjelom salonu.

- Nitko se ne bi trebao tu zadržavati u ovo doba - obrati joj se časnik s
natruhama simpatije u glasu. - Mogu li vam u čemu pomoći?

- Moram čekati konzula - objasni ona.

Tako je i bilo. Dva dana prije isplovljavanja njezin je najstariji sin poslao
brzojav konzulu u Napulju, inače svojem prijatelju, sa zamolbom da je
dočeka u luci i pomogne joj oko formalnosti potrebnih za nastavak puta u
Rim. Poslao mu je ime broda i vrijeme njegova dolaska, uz uputu da će je
prepoznati po habitu Svetog Franje koji će odjenuti za iskrcaj. Ona je u svojoj
nakani ustrajala tako nepokolebljivo da joj je prvi časnik dopustio da još

malo pričeka, premda se bližilo vrijeme kada je posada ručala, premda su sve
stolice već iskrenuli na stolove i s vjedrima prionuli na pranje paluba.
Nekoliko su puta morali pomaknuti kovčeg da ga ne smoče, no ona se
bespogovorno premještala ne prekidajući molitvu, sve dok je nisu izgurali iz
društvenih salona, pa je završila na žarkom suncu, sjedeći između čamaca za
spašavanje. Tu ju je iznova spazio prvi časnik nešto prije dva poslijepodne,
kako se kupa u znoju u svojem isposničkom skafanderu, moleći već sasvim
beznadno krunicu, jer je bila prestrašena i tužna i jedva se svladavala da ne
zaplače.

- Ne isplati vam se dalje moliti - reče joj časnik bez prijašnje ljubaznosti.
- U kolovozu si čak i Bog priušti ljetovanje.

Objasnio joj je da je pola Italije na plaži u to doba godine, a pogotovo
nedjeljom. Bilo je, doduše, vjerojatno da konzul nije na odmoru, zbog prirode
svoje službe, no nije se moglo očekivati da će ured raditi prije ponedjeljka.
Jedino razumno što je mogla učiniti bilo je da ode u kakav hotel, da se te noći
u miru odmori, pa da sutradan telefonira u konzulat, jer je broj nesumnjivo u
imeniku. Gospođi Prudenciji Linero nije preostalo drugo no da se s takvim
rasuđivanjem složi; časnik joj je stoga pomogao da se snađe na carini i u
imigracijskom uredu te da promijeni novac, da bi je potom smjestio u taksi s
dvojbenom uputom da je otpremi u neki pristojan hotel.

Isluženi taksi, isuviše nalik mrtvačkim kolima, drmusao se pustim
ulicama. Gospođi Prudenciji Linero na trenutak se učinilo da su vozač i ona
jedina živa stvorenja u gradu duhova što gdjegdje vise sa žica ponad ulice, no
ujedno se ponadala da čovjek koji tako mnogo i tako strastveno govori
naprosto nema vremena nauditi nejakoj samici koja se svojevoljno izložila
svim pogibeljima divljega oceana zato da bi vidjela Papu.

Na izlasku iz labirinta uličica opet je puknuo pogled na more. Taksi je
nastavio tandrkati uzduž užagrene, samotne plaže, obrubljene nizom hotelčića
s pročeljima upadnih boja. No vozač nije stao ni pred jednim od njih, već je
zapikirao ravno na najneugledniji, smješten u parku s velikim palmama i
zelenim klupama. Zatim je kovčeg iznio na sjenoviti pločnik i, suočen s
oklijevanjem gospođe Prudencije Linero, uvjerio je kako je to najpristojniji
hotel u Napulju.

Jedan je pristali, ljubazni nosač začas uprtio kovčeg na pleća i preuzeo
brigu o njoj. Odveo ju je do dizala s rešetkastim vratima improvizacijom
utisnutog u središnji otvor stubišta i zapjevao neku Puccinijevu ariju punim
glasom, čak zabrinjavajuće energično. Bilo je to prastaro zdanje s devet

obnovljenih katova, i po jednim hotelom na svakome od njih. Gospođi
Prudenciji Linero učinilo se na trenutak kao da je propala u neki začarani
svijet, zarobljena u kokošju gajbu što se sporo uspinje posred mramornog
stubišta, uvlačeći se na prepad ljudima u stanove i zatičući ih nespremne u
njihovoj najdubljoj intimi, možda u poderanim gaćicama, ili pak netom što su
se kiselkasto podrignuli. Na trećem se katu lift trzajem zaustavio, pa je nosač
prestao pjevati, otvorio vrata po sistemu harmonike i gospodi Prudenciji
Linero udvornom kretnjom dao na znanje da je u svojoj kući.

Ugledala je slabunjavog mladića za drvenim pultom s inkrustacijama od
raznobojna stakla, usred predvorja ukrašenog lisnatim biljkama u bakrenim
teglama. Dečko joj se odmah svidio, jer ju je svojim serafinskim uvojcima
podsjetio na njezina najmlađeg unuka. Svidjelo joj se ime hotela ugravirano u
brončanu ploču, svidio joj se miris karbolne kiseline, svidjele su joj se viseće
paprati, tišina, uzorak zlaćanih ljiljana na zidnim tapetama. Iskoraknula je iz
dizala i onda joj se srce stisnulo. Skupina engleskih turista u kratkim
hlačicama i sandalama za plažu dremuckala je u dugačkom nizu naslonjača u
predvorju. Bilo ih je sedamnaest, a sjedili su u simetričnom rasporedu, kao da
je riječ o višestrukoj slici jednog-jedinog čovjeka što se odražava u galeriji
ogledala. Gospođa ih je Prudencia Linero tek okrznula pogledom ne uspjevši
razlučiti jednog od drugoga i jedino što joj je od tog prizora ostalo u glavi bio
je dugačak red ružičastih koljena, nalik komadima svinjskoga mesa
obješenima o kuke u klaonici. Nije proslijedila naprijed prema pultu, već je
osupnuta ustuknula i ušla natrag u dizalo.

- Idemo na neki drugi kat -reče.

- Ovo je jedini koji ima restoran, signora. - upozori je nosač.

- Svejedno - reče ona.

Nosač kimne u znak suglasnosti, zatvori vrata lifta i otpjeva preostali dio
arije do hotela na petome katu. Tu se sve doimalo nekako razbarušenijim, a
vlasnica, cvatuća matrona, govorila je tečan kastiljanski; osim toga, nitko nije
počivao na naslonjačima u predvorju. Restorana uistinu nije bilo, no vlasnica
je s nekom obližnjom gostionicom ugovorila da njihove goste poslužuju po
sniženim cijenama. Stoga je gospođa Prudencia Linero odlučila da je u redu,
da će ostati jednu noć, zahvaljujući vlasničinom šarmu i slatkorječivosti, ali i
olakšanju što je nastupilo kad se uvjerila da nijedan Englez ružičastih koljena
ne drijema u predvorju.

U sobi su je dočekale zatvorene rebrenice, a polumrak je odisao
svježinom i mirom kakvog skrovitog šumarka; bilo je ugodno za plakanje.

Čim je ostala sama, gospođa je Prudencia Linero povukla oba zasuna i po
prvi se put od jutra pomokrila, tanušnim i bolnim mlazom, što joj je bar
donekle povratilo samosvijest izgubljenu pretkraj putovanja. Potom je izula
sandale i odvezala konop s pojasa, pa se ispružila na lijevi bok, gdje je srce,
posred bračnog kreveta, suviše prostranog i samotnog za nju samu, i dala
oduška drugom izljevu, ovaj put zakašnjelih suza.

Nije to bilo samo prvi put da je napustila Riohachu, već jedna od rijetkih
prigoda da je uopće izišla iz svoja četiri zida nakon što su joj se djeca
poženila i otišla, ostavivši je da sama s dvjema bosonogim Indijankama
njeguje obezdušeno tijelo svojega supruga. Pola joj je života prošlo u
polutami spavaće sobe, uz ruševinu jedinog čovjeka kojeg je ikada voljela, i
koji je gotovo trideset godina ležao u komi ispružen na postelji njihove
mladenačke strasti, na madracu od jarećih koža.

Prošloga je listopada bolesnik otvorio oči u iznenadnom naletu lucidnosti,
prepoznao svoje bližnje i zatražio da dovedu fotografa. Doveli su starčića iz
parka s ogromnim aparatom s mijehom i crnim plaštem, i bljeskalicom od
magnezijevih listića za fotografiranje u zatvorenom prostoru. I bolesnik je,
štoviše, fotografu sam izdavao naredbe. »Jedna za Prudenciju, za svu ljubav i
sreću koju mi je u životu podarila«, rekao je. Snimili su je s prvim bljeskom
magnezija. »Sada dvije za moje ljubljene kćeri, Prudencitu i Nataliju«, rekao
je. Snimili su i njih.

»Zatim za moje sinove, ponos obitelji zbog svoje čestitosti i razboritosti«,
rekao je. I tako dalje sve dok nije nestalo papira, pa je fotograf morao kući da
se nanovo opskrbi. U četiri poslijepodne, kad se više nije dalo ni disati od
zadimljenosti magnezijem i stiske svih mogućih rođaka, prijatelja i poznanika
koji su nagrnuli po svoje fotografije, nesretnik se počeo gasiti i od svih
opraštati nemoćnim pokretima ruke, kao da, domahujući s palube kakva
broda, sam sebe briše s ovoga svijeta.

Njegova smrt udovici nije donijela olakšanje, kako su svi očekivali.
Naprotiv, pala je u takvo zdvajanje da su se djeca sjatila oko nje iznalazeći
način kako da joj pomognu, a ona ih je uvjerila da joj je jedina želja
otputovati u Rim i upoznati Papu.

- Ići ću sama, u mantiji Svetoga Franje - upozorila ih je. - To je moj
zavjet.

Jedini odušak koji je baštinila od svih tih tegobnih, probdjevenih godina
bila je blagodat plakanja. Na brodu, gdje je kabinu dijelila s dvjema sestrama
klarisama koje su se iskrcale u Marseilleu, zavlačila se u kupaonicu da bi

plakala u potaji. Tako je soba u napuljskom hotelu bila prvo pogodno mjesto
gdje se, od dana odlaska iz Riohache, mogla do sita isplakati. I bila bi valjda
plakala do sutradan, sve do polaska vlaka za Rim, da joj vlasnica u sedam
nije pokucala na vrata; upozorila ju je da bi se trebala uputiti u gostionicu, jer
će im u suprotnom uzmanjkati hrane.

Otpratio ju je hotelski poslužitelj. S mora je počeo pirkati svježi
povjetarac, a na plaži je još gdjekoji kupač uživao na blijedom predvečernjem
suncu. Gospođa je Prudencia Linero slijedila poslužitelja kroz splet strmih,
uzanih uličica što su se tek lagano budile iz nedjeljne popodnevne obamrlosti,
da bi se najednom našla u blagotvornoj sjeni neke pergole, medu stolovima
postavljenima za jelo, s crvenim kariranim stolnjacima i staklenkama za
zimnicu u ulozi vaza s papirnatim cvijećem. Jedinu je klijentelu u taj rani sat
činila sama posluga, izuzev jednog sirotog župnika koji je za izdvojenim
stolom u uglu žvakao luk s kruhom. Ušavši, privukla je sve poglede svojim
sivim habitom, no nije se zbunila, svjesna da podsmijeh čini dio pokore.
Konobarica je, međutim, u njoj pobudila osjećaj nalik sućuti, jer je bila
zlatokosa i lijepa i jer joj je glas zvučao poput glazbe; pomislila je kako
poratna Italija mora uistinu loše stajati ako je takva djevojka primorana
posluživati u krčmi. No osjećala se ugodno u cvjetnom okruženju sjenice, a
aroma nekog jela začinjenog lovorom što je doprla iz kuhinje probudila je i
glad zapretanu napetošću kojoj je od jutra bila izložena. Po prvi joj se put u
dugo vremena nije plakalo.

Unatoč tome, nije mogla uživati u jelu. Dijelom zato što ju je stajalo truda
sporazumjeti se sa zlatokosom konobaricom, premda je djevojka bila
ljubazna i strpljiva, a dijelom pak stoga što je jedini raspoloživi mesni obrok
bio spravljen od vrste ptica pjevica kakve su u Riohachi gajili kod kuće u
krletkama. Župnik koji je večerao u kutu i koji im je na kraju poslužio kao
tumač, upeo se da joj objasni kako izvanredno ratno stanje u Europi još nije
okončano, pa bi mogućnost da blaguje gorske ptičice prije trebala smatrati
čudom. No ona je to s gnušanjem odbila.

- Osjećala bih se - izjavila je - kao da jedem vlastito dijete.

Tako se morala zadovoljiti juhom s rezancima, porcijom kuhanih tikvica s
nekoliko režnjića predugo odstajale slanine i kriškom kruha tvrdog poput
mramora. Dok je jela, prišao joj je župnik i iskamčio da ga u ime milosrđa
počasti šalicom kave; usput je sjeo za njezin stol. Iako porijeklom iz
Jugoslavije, kao misionar je boravio u Boliviji pa se, uz pomoć gesta, s njom
uspio sporazumjeti na svojem prizemnom španjolskom. Gospodi Prudenciji

Linero se učinio priprostim čovjekom, bez i najmanje natruhe posvećenosti;
odmah je zamijetila njegove nedostojne ruke s izgriženim, prljavim noktima,
te zadah luka koji se s njim toliko stopio da se doimao gotovo karakternom
osobinom. No uza sve to, ipak je bio u Božjoj službi, a poveselilo ju je i
napokon susresti nekoga s kim se može razumjeti tako daleko od kuće.

Razgovarali su ležerno, ne primjećujući sve zgusnutiji žamor što ih je
opkoljavao kako su gosti zaposjedali druge stolove. Gospođa je Prudencia
Linero već stvorila konačni sud o Italiji - nije joj se dopadala. I to ne samo
zato jer su ljudi pomalo napasni, što je već bilo mnogo, pa niti zato jer jedu
ptice, što je bilo i previše, već zbog nečovječne sklonosti da utopljenike
ostavljaju na milost i nemilost moru.
uvjeriti da sudove donosi naprečac. Jer je, navodno, za vrijeme rata ustrojena
veoma učinkovita služba u svrhu izvlačenja, identifikacije i dostojna ukopa
brojnih tijela utopljenika što su isplivala na površinu u napuljskom zaljevu.

- Talijani su - zaključi župnik - već stoljećima svjesni da je život samo
jedan, pa ga nastoje proživjeti najbolje što mogu. To ih je učinilo
proračunatima i nepouzdanima, ali ih je isto tako izliječilo od okrutnosti.

- Nisu ni zaustavili brod... - promrmlja ona.

- Ma o tome se radio-vezom odmah obavještava lučka kapetanija - uzvrati
župnik. - Taj je dosad po svoj prilici već izvučen i pokopan u milosti Božjoj.

Razgovor je oboma promijenio raspoloženje. Gospoda Prudencia Linero
je završila s jelom i tek tada zapazila da su svi stolovi zauzeti. Za najbližima
su šutke jeli polugoli turisti, među njima i nekoliko zaljubljenih parova koji
su se ljubili umjesto da jedu. Za stolovima u dnu, uz šank, sjedili su lokalni
gosti, kockajući se uz čaše napunjene bezbojnim vinom. Gospođa Prudencia
Linero shvati da je samo jedan razlog može zadržati u toj nemiloj zemlji.

- Mislite li da bi bilo jako teško vidjeti Papu?-upita.

Župnik joj odgovori da je to ljeti najlakša stvar na svijetu. Papa je na
odmoru u Castelgandolfu i svake srijede poslijepodne u javnoj audijenciji
prima hodočasnike sa svih strana kugle zemaljske. Ulaz je pritom doista
jeftin - dvadeset lira.

- A koliko stoji da nekoga ispovijedi? - upita ona.

- Sveti Otac nikoga ne ispovijeda - reče župnik, donekle zgranuto - osim
kraljeva, dakako.

- Ne vidim zašto bi tu uslugu odbio sirotoj ženi koja je potegnula tako
izdaleka - reče ona.

- Čak su i neki kraljevi, iako kraljevi, umrli prije no što su to dočekali -
napomene župnik. - Ali recite mi, molim vas - mora da na duši imate neki
strašan grijeh kad ste se sami upustili u takvo putovanje samo da biste ga
ispovijedali Svetome Ocu.

Gospoda Prudencia Linero na trenutak promisli o njegovim riječima i
župnik po prvi put ugleda smiješak na njezinim usnama.

- Prečista Djevice Marijo! - izusti. - Dovoljno bi mi bilo da ga vidim! - I
uzdahnuvši iz dubine duše, doda: - To mi je bio životni san!

A zapravo se još nije uspjela osloboditi straha i tuge; jedina joj je želja
bila smjesta otići, ne samo odatle, već i iz Italije. Župnik je valjda pomislio
da od te opsjednute starice nema više nikakve koristi, pa joj je poželio sreću i
otišao do drugog stola da tamo zatraži milostinju u obliku šalice kave.

Izišavši iz gostionice, gospoda Prudencia Linero je grad zatekla uvelike
izmijenjen. Iznenadila ju je sunčeva svjetlost u devet uvečer, i gotovo
zaplašila bučna rijeka ljudi što se slila na ulice da udahne blagotvornu
svježinu povjetarca. Nije se dalo živjeti od rzanja tolikih poludjelih vespa.
Vozili su ih muškarci golih torza, obujmljenih rukama lijepih žena, i probijali
se okretno kroz gužvu, migoljeći između visećih odojaka i tezgi s
lubenicama.

Ugođaj je bio blagdanski, no gospođi Prudenciji Linero je vonjalo na
katastrofu. Izgubila je orijentaciju. Najednom se našla u nekoj mračnoj ulici
gdje su mučaljive žene sjedile na vratima svojih posve jednakih kuća, a od
treperavih crvenih svjetala prošli su je žmarci jeze. Neki ju je elegantno
odjeveni muškarac s masivnim zlatnim prstenom i dijamantnom iglom za
kravatu progonio nekoliko ulica dalje, govoreći joj nešto na talijanskom, pa
onda i na engleskom i francuskom. Kako nije dobio odgovora, pokazao joj je
nekakvu razglednicu iz snopa koji je izvukao iz džepa, a nju je jedan-jedini
letimičan pogled uvjerio da upravo prolazi kroz pakao.

Pobjegla je užasnuta i na kraju ulice srećom iskrsnula na obalu
sumračnog mora jednakog zadaha morske truleži kao i luka u Riohachi; srce
joj je sjelo na mjesto. Prepoznala je raznobojne hotele uz pustu plažu,
pogrebne taksije, dijamantni bljesak prve zvijezde na bezgraničnom nebu. U
dnu je zaljeva raspoznala brod na kojem je doputovala, golem i rasvijetljenih
paluba u osami pristaništa, spoznavši da on s njezinim životom nema više
nikakve veze. Tu je skrenula ulijevo, no nije dospjela daleko; zapriječila ju je
gomila znatiželjnika koju je na odstojanju držao kordon karabinjera.
Nekoliko bolničkih kola čekalo je otvorenih vrata u redu ispred zgrade

njezina hotela.

Propinjući se na prste za leđima okupljenih ljubopitljivaca, gospođa je
Prudencia Linero tada još jednom ugledala engleske turiste. Iznosili su ih na
nosilima, jednog po jednog, sve nepomične i dostojanstvene, i opet su
izgledali kao jedan čiji se odraz umnogostručuje, u službenoj odjeći koju su
bili obukli za večeru: flanelske hlače, kravata na poprečne pruge i tamni sako
s amblemom Trinity Collegea izvezenim na džepiću. Susjedi načičkani po
balkonima i znatiželjnici na ulici prebrojavali su ih zborno po redu kako su ih
iznosili, kao na stadionu. Bilo ih je sedamnaest. Utrpali su ih u bolnička kola,
po dvojicu u jedna, i odvezli uz ratno tuljenje sirena. Posve omamljena
tolikim stresovima, gospoda Prudencia Linero ušla je u dizalo prekrcano
gostima drugih hotela koji su uglas govorili na nerazumljivim jezicima.
Izlazili su pomalo na svim katovima, osim na trećem; tu je hotel bio otvoren i
osvijetljen, no nikoga nije bilo za pultom, niti u naslonjačima u predvorju
gdje je vidjela ružičasta koljena sedamnaestorice uspavanih Engleza.
Vlasnica petoga kata komentirala je udes s neobuzdanim uzbuđenjem.

- Svi su mrtvi! - reče na kastilijanskom gospodi Prudenciji Linero. -
Otrovali su se juhom od ostriga posluženom za večeru. Ostrige u kolovozu,
ma zamislite!

Uruči joj ključeve sobe, ne mareći više za nju, jer je već nekim drugim
gostima na svojem dijalektu govorila: »Ovdje nema blagovaonice, ali se bar
svatko tko uvečer legne ujutro i probudi!« Grla iznova začepljena čvorom od
suza, gospoda Prudencia Linero zakračuna svoju sobu. Potom na vrata nagura
pisaći stolić i naslonjač, da bi na kraju dodala još i kovčeg, u želji da podigne
nepremostivu barikadu protiv strahota te zemlje u kojoj se toliko stvari
događalo istovremeno. Naposljetku navuče udovičku spavaćicu, ispruži se
ležećke na postelju i izmoli sedamnaest krunica za vječni pokoj duša
sedamnaestorice otrovanih Engleza.

travanj 1980.

TRAMONTANA

Vidio sam ga samo jednom u Boccacciu, razvikanom barcelonskom
kabareu, nekoliko sati prije njegove tragične smrti. Opsjedala ga je grupa
mladih Šveđana, hoteći ga u dva ujutro silom odvući sa sobom u Cadaques,
da tamo nastave zabavu. Bilo ih je jedanaestom i trebalo se svojski potruditi
da ih uspiješ razlikovati, jer su muškarci i žene izgledali jednako - svi lijepi,
uskih bokova i dugih zlatnih kosa. Njemu pak nije moglo biti više od
dvadeset godina. Imao je guste, zalizane kovrče, sjajnu maslinastu put Kariba
koje majke odmalena uče da se kreću u sjeni, a u pogledu nešto arapsko, kao
stvoreno da zaludi Šveđanke, možda i pokojeg Šveđanina. Posjeli su ga na
šank kao kakvog trbuhozboračkog lutka i pjevali mu, plješćući po ritmu,
moderne pjesmice, ne bi li ga privoljeli da pođe s njima. On im je, očito
zastrašen, pokušavao objasniti svoje razloge. Netko se energično umiješao
zahtijevajući da ga puste na miru, na što mu se jedan od Šveđana usprotivio
umirući od smijeha.

- Naš je! - dreknuo je. - Mi smo ga pronašli u kanti za smeće!

Ja sam ušao nedugo prije toga s grupom prijatelja, nakon posljednjeg
koncerta Davida Ojstraha u dvorani Palau de la Mušica i od neosjetljivosti
koju su pokazali Šveđani digla mi se kosa na glavi. Jer dječakove je razloge
trebalo poštivati kao svetinju. Živio je do proteklog ljeta u Cadaquesu, gdje
su ga u nekom popularnom restoranu uposlili da pjeva antilske napjeve, što je
i činio sve dok ga nije dotukla tramontana. Uspio je uteći već sljedeći dan,
odlučivši da se nikada ne vrati, s tramontanom ili bez nje, ponukan čvrstim
uvjerenjem da bi ga povratak odveo ravno u smrt. Tu karipsku tvrdokornost
nije bila u stanju pojmiti družina nordijskih racionalista, razgaljenih ljetom i
teškim katalonskim vinima što su u srcu raspirivala svakojake bezobrazne
ideje.

Ja sam ga razumio bolje od ikoga. Cadaques je bio jedno od najljepših i

svakako najočuvanije mjesto na Costa Bravi. Djelomično stoga što je do
njega vodila uska i zavojita cesta, usječena u padinu nad bezdanom, na kojoj
je trebalo imati čelične živce da potegneš brže od pedeset kilometara na sat.
Vjekovne su kuće bile niske i bijele, u tradicionalnom stilu mediteranskih
ribarskih sela. Nove su pak sagradili ugledni arhitekti, poštujući izvorni
sklad. Ljeti, kad se činilo da izravno sa suprotne obale dopire vrućina afričkih
pustinja, Cadaques bi se prometnuo u paklenu košnicu krcatu turistima iz
čitave Europe što su taj raj opsjedali tri mjeseca, zakidajući domoroce i
strance kojima se, u doba kad je to još bilo moguće, posrećila kupovina kuće
po prihvatljivoj cijeni. No čak i u proljetnoj i jesenskoj sezoni, kada je
Cadaques bio najpoželjniji, nitko se nije mogao oteti strepnji pred
tramontanom, nesmiljenim, smrtno ustrajnim vjetrom s kopna koji, po
vjerovanju domorodaca i pokojeg iskustvom poučenog pisca, raznosi sjeme
ludila.

Do prije petnaestak sam godina i ja tamo bio jedan od redovitih gostiju, a
onda nam se u životu dogodila tramontana. Uistinu sam je predosjetio, jedne
nedjelje u doba popodnevnog odmora, naslutivši neobjašnjivo da će se nešto
zbiti. Raspoloženje mi je palo, rastužio sam se bez ikakva razloga, čak mi se
učinilo da me vlastita djeca, koja tada nisu imala niti deset godina, slijede po
kući s iskrom neprijateljstva u pogledu. Nedugo zatim došao je pazikuća s
kutijom alata i brodskim konopima da učvrsti vrata i prozore; moja ga
klonulost uopće nije iznenadila.

- To je tramontana - kazao mi je. - Bit će tu za nepuni sat vremena.

Bio je veoma star čovjek, bivši pomorac kojem je od njegove službe
ostala nepromočiva vjetrovka, kapa i lula, te koža sasušena solima mnogih
svjetskih mora. U slobodno je vrijeme boćao na trgu s veteranima iz
raznoraznih izgubljenih ratova, ili pak ispijao aperitive s turistima u
tavernama na plaži, budući da se svojim zbrzanim katalonskim nekim čudom
uspijevao sporazumjeti na svim jezicima. Hvalio se da poznaje sve luke na
kugli zemaljskoj, ali nijedan kontinentalni grad. »Pa čak ni francuski Pariz,
iako je to što jest«, naglašavao bi. Nije, naime, imao povjerenja ni u jedno
vozilo koje ne prometuje morem.

U zadnjim je godinama bio naglo ostario i nije više izlazio na ulicu.
Većinu je vremena provodio u svojem portirskom brlogu, sam u duši, kako je
oduvijek i živio. Kuhao si je jelo u limenoj zdjelici, na kuharu na špirit, no to
mu je dostajalo da nas sve uveseljava biranim poslasticama poluotočne
kuhinje. Od ranoga se jutra posvećivao stanarima, obilazeći kat po kat;

mislim da nikada nisam sreo uslužnijeg čovjeka od njega, sa svojom
spontanom širokogrudnošću i Kataloncima urođenom oporom blagošću.
Govorio je malo, no izravno i uvjerljivo. Kad ne bi imao drugoga posla,
satima je ispunjavao listiće nogometne prognoze koje uglavnom nije ni slao.

Dok nam je toga dana, u iščekivanju nevremena, osiguravao prozore i
vrata, govorio je o tramontani kao o kakvoj grozomornoj ženi bez koje bi
njegovom životu ipak uzmanjkao smisao. Iznenadilo me što čovjek životno
vezan uz more takvu počast odaje kopnenom vjetru.

- To je zato što je najdrevniji - objasnio je.

Sticao se dojam da godinu ne dijeli na dane i mjesece, već na nalete
tramontane.

»Prošle me godine, tri dana poslije druge tramontane, spopao napadaj
grčeva«, rekao mi je jednom. Možda se time moglo protumačiti njegovo
vjerovanje da čovjek za svake tramontane ostari nekoliko godina. Bio je
toliko opsjednut tom pojavom, da nam je na neki način pobudio znatiželju da
je upoznamo, kao da iščekujemo kakvu smrtonosnu, a ipak žuđenu posjetu.

Nije trebalo dugo čekati. Tek što je pazikuća izišao, začuo se fijuk, s
vremenom sve jači i reskiji, da bi se naposljetku razlio u mukli tutanj, kao da
zemlja podrhtava. Tada je počelo puhati. Isprva u razmaknutim, pa onda u
sve učestalijim zapusima, sve dok se jedan-jedini nije naselio trajno,
divljajući bez stanke, bez predaha, sa silinom i surovošću u kojoj je bilo
nečega natprirodnog. Naš je apartman, za razliku od običaja na Karibima,
gledao prema planini, valjda zahvaljujući čudnom ukusu Katalonaca starog
kova koji more vole ako ga ne vide. Tako nas je vjetar tukao sprijeda,
prijeteći da rastrga užad na prozorima.

Najviše me se ipak dojmilo što je vrijeme i dalje bilo nezaboravno lijepo,
što je zlatno sunce na nebu prkosilo nepogodi. Stoga sam i odlučio s djecom
izići na ulicu, da vidimo što se zbiva s morem. Oni su, na kraju krajeva, rasli
između meksičkih potresa i karipskih uragana, pa nam se jedan vjetar više ili
manje nije činio ničim zabrinjavajućim. Na prstima smo prošli pored
pazikućine jazbine, vidjevši ga kako nepomično sjedi nad tanjurom graha s
kobasicom, zureći kroz prozor u vjetar. Nije opazio da smo izišli.

Još smo donekle uspješno hodali dok nas je zaklanjao zid kuće, no čim
smo za uglom izišli na vjetrometinu, morali smo obgrliti stup da nas siloviti
vjetar ne odnese. Stajali smo tako prikovani, diveći se moru, nepokretnom i
prozirnom usred kataklizme, dok nam pazikuća, pojačan nekim susjedima,
nije pritekao u pomoć. Tada smo se konačno uvjerili da je jedino razumno

zatvoriti se u kuću i ostati unutra dok je god to volja Božja. A dokad će biti,
nitko nije mogao znati.

Nakon dva smo dana stekli dojam da taj strašni vjetar uopće nije prirodna
nepogoda, već neka osobna osveta za kaznu određenom pojedincu, i
isključivo njemu. Pazikuća nas je, zabrinut za naše duševno stanje,
posjećivao nekoliko puta dnevno, donoseći nam sezonsko voće i kolače za
djecu. U utorak nas je za ručak počastio remekdjelom katalonske kuhinje,
spravljenim u svojoj limenoj zdjelici - kunićem s puževima. Bila je to
svečanost u jeku užasa.

Srijeda, kada se nije dogodilo ništa osim vjetra, bila je najduži dan mojeg
života. No to je konačno pomračenje očito ipak nagoviještalo svitanje, jer
smo se nakon ponoći svi istovremeno probudili, pritisnuti gluhom tišinom
kakva je mogla vladati samo u smrti. Nijedan se list na stablima prema
planini nije micao. Tako smo izmilili na ulicu dok je u pazikućinoj sobi još
bio mrak, priuštivši si čisti užitak neba u svanuće, okićenog svim svojim
zvijezdama, i ljeskave morske površine. Premda nije bilo ni pet sati, mnogi su
se turisti na stijenama uz obalu s olakšanjem predali dugo čekanom uživanju,
a poneki već i opremali jedrilice nakon trodnevne pokore.

Na izlasku nismo smatrali neobičnim što portirova soba nije osvijetljena.
No kad smo se vratili u kuću, već se posve razdanilo i zrak je svjetlucao
poput mora, a u njegovom je brlogu još uvijek vladala tama. Začuđen,
pokucao sam dvaput i, budući da nije otvarao, gurnuo vrata. Mislim da su ga
djeca ugledala prije mene, zavrištavši od prepasti. Stari je pazikuća, sa svojim
značkama istaknutog mornara na prsima brodske vjetrovke, visio s omčom
oko vrata na središnjoj gredi, još se uvijek lagano njišući na posljednjem
dašku tramontane.

Nismo si dali vremena za oporavak, već smo, s preuranjenom
nostalgijom, iz mjesta otputovali prije no što smo predvidjeli, nepokolebljivi
u odluci da se više nikada ne vratimo. Turisti su opet bili na ulicama i glazba
je svirala na trgu veterana, kojima je preostalo tek toliko snage da guraju
svoje boće. Stigli smo još kroz prašnjava stakla bara Maritim nazrijeti neke
preživjele prijatelje, što su započinjali novi život u jeku raskošnog proljeća
obilježenog tramontanom. No sve je to već pripadalo prošlosti.

Zato onog žalosnog jutra u Boccacciu nitko nije bolje od mene shvaćao
strah čovjeka koji se odbija vratiti u Cadaques, siguran da je to put u smrt.
Nije, međutim, bilo načina da se odvrati Šveđane, što su mladića na kraju
odvukli na silu s tipično europskim porivom da mu izbiju iz glave njegove

afričke smicalice. Uvukli su ga, uprkos opiranju, u nekakav kamionet pun
pijanaca, ispraćeni bučnim odobravanjem i zvižducima podijeljene klijentele,
i otisnuli se u taj nezgodan sat na dugo putovanje do Cadaquesa.

Izjutra me probudio telefon. Po povratku s noćnog provoda zaboravio
sam navući zavjese i nisam imao pojma koliko je sati, no soba je bila
obasjana blagotvornim ljetnim blistavilom. Turobni glas s druge strane žice,
koji u prvi tren nisam ni prepoznao, ipak me razbudio.

- Sjećaš se dečka kojeg su sinoć odvukli u Cadaques?

Ništa mi više nije trebalo reći. Jedino što se nije zbilo onako kako sam
zamišljao, nego još dramatičnije. Dečko je, užasnut prisilnim povratkom,
iskoristio trenutak nepažnje sumanutih Šveđana i iz jurećeg se kamioneta
bacio u ponor, u očajničkom pokušaju da umakne neminovnoj smrti.

siječanj 1982.

SRETNO LJETO GOSPOĐE FORBES

Popodne smo, na povratku kući, zatekli divovsku morsku zmiju pribijenu
na okvir vrata; bila je crna i ljeskava i doimala se poput kakvog ciganskog
uroka, s još uvijek živim očima i pilastim zubima u razjapljenoj čeljusti.
Meni je tada bilo kakvih devet godina i pred tim sam priviđenjem iz noćne
more osjetio tako silan strah da sam naprosto zamuknuo. No moj je brat,
dvije godine mladi, ispustio iz ruku boce s kisikom, maske i peraje, i dao se u
trk glavom bez obzira, vriskajući od užasa. Gospoda Forbes ga je čula sa
strmih kamenitih stuba što su se vijugavo penjale uz greben od mola do kuće,
i uspjela nas dostići, zadahtana i blijeda, no učas je, spazivši neman raspetu
na vratima, shvatila uzrok naše prepasti. Ona je znala reći da dvoje djece, kad
su zajedno, snosi jednaku krivnju za sve što zgriješi bilo koje od njih, pa nas
je obojicu izgrdila zbog bratove vriske i nastavila prekoravati našu
neobuzdanost. Govorila je pritom na njemačkom, a ne na engleskom, kako je
određivao njezin ugovor guvernante, možda zato što se i sama uplašila, iako
to nije htjela priznati. No čim se iznova pribrala, vratila se svojem kamenom
engleskom i svojim pedagoškim opsesijama.

- To je muraena helena - poučila nas je - a tako je nazvana jer su je u
antičkoj Grčkoj smatrali svetom životinjom.

Oreste, domaći dečko koji nas je učio roniti u dubokim vodama, iznenada
je iskrsnuo iza grmlja kapara. Imao je ronilačku masku na licu, sićušne
kupaće gaćice i kožni pojas sa šest noževa raznih oblika i veličina, jer je
jedini način podvodnog lova koji je priznavao bila borba prsa o prsa sa
životinjama. Bilo mu je dvadesetak godina i više je vremena provodio u
morskim dubinama nego na čvrstom tlu, pa je i sam izgledao poput morske
životinje, tijela vječno namazana motornim uljem. Gospoda Forbes je, kad ga
je prvi put vidjela, rekla mojim roditeljima da je teško i zamisliti ljepše
ljudsko stvorenje. No ni ljepota ga nije spasila od njezine strogosti; i on je

morao otrpjeti ukor na talijanskom zato što je murinu pribio na vrata, s
jedinim pojmljivim ciljem da zastraši djecu. Zatim mu je gospoda Forbes
naredila da je smjesta skine, s dužnim poštovanjem prema mitskom biću, a
nas poslala da se obučemo za večeru.

Odmah smo je poslušali, trudeći se da ne počinimo ni najmanju pogrešku,
jer su nas dva tjedna pod režimom gospođe Forbes naučila da živjeti može
biti itekako teško. Dok smo se tuširali u polumračnoj kupaonici, bilo mi je
jasno da moj brat i dalje misli na murinu. »Imala je ljudske oči«, rekao mi je.
I ja sam tako mislio, no ipak sam ga uvjerio u suprotno i uspio promijeniti
temu do kraja zajedničkog kupanja. No kad sam izišao ispod tuša, zamolio
me da ga pričekam.

- Ali još ti je dan - rekao sam.

Razmaknuo sam zavjese. Bila je sredina kolovoza; kroz prozor se pružao
pogled na usijanu ravnicu nalik mjesečevom krajoliku sve do druge strane
otoka, i na sunce ukotvljeno na nebu.

- Nije zbog toga - odvratio je moj brat. - Nego se bojim straha.

No kad smo došli za stol doimao se smirenim i ponašao se, štoviše, tako
besprijekorno da je zaslužio posebnu pohvalu gospode Forbes i dva boda više
u svojoj tjednoj računici dobrog vladanja. Meni je, naprotiv, odbila dva boda
od onih pet koje sam već zaradio, jer sam se u zadnji čas bio primoran
požuriti, pa sam u blagovaonicu ušao zadihan. Za svakih smo pedeset
skupljenih bodova imali pravo na dvostruku porciju deserta, no nijedan od
nas dvojice nikada nije nabrao više od petnaest. Što je bila prava-pravcata
šteta, jer nikada više nismo okusili slasnije pudinge od onih koje je spravljala
gospoda Forbes.

Prije večere smo stojećke molili pred praznim tanjurima. Gospoda Forbes
nije bila katolkinja, no njezin je ugovor nalagao da molimo šest puta na dan,
pa je u tu svrhu bila naučila naše molitve. Onda smo sve troje sjeli,
zadržavajući dah dok je ona provjeravala i najnezamjetniju pojedinost našega
držanja, i tek kad se sve doimalo savršenim, mašila se zvonca. Na taj je znak
ulazila Fulvia Flaminea, kuharica, sa svagdašnjom juhom s rezancima koju se
tog napornog ljeta nije dalo zaobići.

Spočetka, dok smo bili sami s roditeljima, svaki je obrok bio mala
svečanost. Fulvia Flaminea nas je posluživala brboreći oko stola, a njezina je
sklonost razbarušenosti uveseljavala život; naposljetku bi sjela s nama za stol,
pa se i pogostila pomalo sa svačijeg tanjura. No otkad nam je sudbina pala u
ruke gospode Forbes, služila nas je u tako turobnom muku, da se moglo čuti

klokotanje proključale juhe u loncu. Večerali smo kralježnice prilijepljene za
naslon stolice, žvačući deset puta desnom, pa deset puta lijevom stranom
čeljusti, ne skidajući pogleda s čelične i beskrvne ocvale žene, što je napamet
mljela po tko zna koju lekciju uljuđenosti. Bila je kao nedjeljna misa, osim
što te na kraju mise ipak utješi pjevanje.

Na dan kad smo na vratima zatekli murinu, gospoda Forbes je za ručkom
govorila o dužnostima prema domovini. Fulvia Flaminea nam je, gotovo
lebdeći kroz zrak razrijeđen njezinim glasom, nakon juhe poslužila file nekog
snježnobijelog mesa sa žara, primamljiva mirisa. Meni je u to vrijeme riba
postala draža od bilo koje druge hrane, bila sa zemlje ili s neba, ali sam to
podsjećanje na naš dom u Guacamavalu dočekao kao ugodno iznenađenje.
No moj je brat odbio jesti, čak i kušati.

- Nije mi fino - rekao je. Gospođa Forbes je prekinula lekciju.

- Ne možeš to znati - opomenula ga je. - Nisi ni okusio. Uputila je
kuharici mig upozorenja, no bilo je prekasno.

- Murina je najfinija riba na svijetu, figlio mio -kazala mu je Fulvia
Flaminea. - Probaj pa ćeš vidjeti.

Gospođu Forbes to nije smelo. Ispričala nam je, svojim bešćutnim tonom,
da je murina u starim vremenima bila kraljevska hrana i da su se vitezovi
nadmetali za njezinu žuč, jer je ulijevala nadnaravnu hrabrost. Zatim nam je,
nakon tko zna koliko puta, još jednom ponovila da dobar ukus za hranu nije
urođeno svojstvo, niti se pak može naučiti u bilo kojoj životnoj dobi, već se
stječe upravo u djetinjstvu. Htjela je reći kako nema nikakva valjana razloga
da ne jedemo. Ja sam, kušavši murinu prije no što sam saznao što je, zauvijek
ostao podvojen - imala je profinjen, iako ponešto melankoličan okus, no
prizor zmijurine prikovane na dovratak bio je jači od teka. Moj je brat prvim
zalogajem učinio hvalevrijedni napor, no nije se uspio suzdržati - povratio je.

- Otići ćeš u kupaonicu, - prosiktala je gospoda Forbes nepokolebano -
dobro ćeš se oprati i vratiti za stol.

Srce mi se stisnulo zbog njega, jer sam znao koliko će ga stajati da prijeđe
čitavu kuću prošaranu prvim sjenkama i ostane sam u kupaonici koliko mu je
trebalo da se opere. No vratio se vrlo brzo, u čistoj košulji, blijed i tek jedva
primjetno uzdrman zatomljivanim srhom drhtavice, te junački podnio strogi
pregled čistoće. Tada je gospoda Forbes odrezala komadić murine i dala znak
da nastavimo s jelom. Ja sam se teškom mukom prisilio na drugi zalogaj. Moj
brat nije, međutim, čak ni posegnuo za priborom.

- Neću to jesti - izustio je.

Njegova je odlučnost bila tako očigledna da se gospođa Forbes morala
povući.

- U redu - rekla je - ali nećeš dobiti desert. Bratovo je olakšanje i meni
udahnulo njegovu smjelost. Prekrižio sam pribor na tanjuru, onako kako nas
je gospoda Forbes naučila činiti kad smo s jelom gotovi, i izgovorio:

- Ni ja neću jesti desert.

- Nećete ni gledati televiziju - uzvratila je ona.

- Ni televiziju nećemo gledati - ponovio sam. Gospođa Forbes je odložila
ubrus na stol, i sve smo troje ustali da se pomolimo. Potom nas je poslala u
spavaću sobu, uz upozorenje da moramo zaspati prije no što ona završi s
večerom. Svi su naši pozitivni bodovi poništeni, i dato nam je do znanja da
ćemo tek kad ih skupimo dvadeset, moći ponovno uživati u njezinim
kolačima s kremom, tortama od vanilije, u njezinim savršenim keksima od
šljiva kojima nijedni kasnije u životu nisu bili ravni.

Do kraha je prije ili kasnije moralo doći. Čitave smo godine žudno
iščekivali to slobodno ljeto na otoku Pantelleriji, na krajnjem jugu Sicilije, i u
prvom mjesecu, dok su roditelji još bili s nama, uistinu smo došli na svoje.
Još se uvijek kao nekog sna sjećam osunčane zaravni od vulkanskih stijena,
beskrajnog mora, kuće okrečene živim vapnom u podnožju, a gore obzidane
opekom, s čijih su se prozora u noćima bez vjetra nazirala bljeskava svjetla
afričkih svjetionika. Istražujući s ocem uspavane dubine oko otoka, otkrili
smo niz žutih torpeda nasukanih od minulog rata; izronili smo gotovo metar
visoku grčku amforu, s okamenjenim girlandama, na čijem je dnu još bilo
taloga prastarog, otrovnog vina; kupali smo se u pušećoj vrulji, gdje je voda
bila tako gusta da se po njoj gotovo moglo hodati. No najveće nam je
otkrivenje bila Fulvia Flaminea. Izgledala je poput kakvog veselog fratra i
vječno je hodala okružena stadom lijenih mačaka, saplićući se o njih pri
hodu, premda je tvrdila da ih ne goji iz ljubavi, već zato da je ne pojedu
štakori. Uvečer, dok bi naši roditelji na televiziji gledali programe za odrasle,
Fulvia Flaminea nas je odvodila u svoju kuću, niti sto metara od naše, i učila
nas razabirati daleke, nerazumljive glasove, pjesme, jecave zapuhe vjetra s
tuniških obala. Imala je premladog muža, koji je ljeti radio u turističkim
hotelima na drugom kraju otoka, a kući dolazio samo na spavanje. Oreste je
pak sa svojim roditeljima stanovao koju kuću dalje, i pojavljivao se uvijek
noću, s vijencima riba i košarama netom ulovljenih jastoga, koje bi ostavljao
u kuhinji da ih Fulvijin muž sutradan proda u hotelima. Potom bi nas,
opremljen ronilačkom lampom, poveo u lov na brdske štakore veličine zeca,

što su tamanili ostatke hrane iz kuhinje. Često bismo se vratili kući kad su
nam roditelji već polijegali i jedva uspijevali zaspati od šušketanja štakora što
su se po dvorištima otimali oko otpadaka. No čak smo i tu gnjavažu
doživljavali kao čarobni sastojak našega sretnog ljeta.

Ideja da uposli njemačku guvernantu mogla je na pamet pasti samo
mojem ocu, više umišljenom nego darovitom piscu s Kariba. Oduvijek je
iskazivao isuviše opčinjenosti pepelom europske veličine a da bi si oprostio
svoje podrijetlo, kako u knjigama, tako i u zbiljskom životu, pa se uživio u
tlapnju da sa svoje djece može izbrisati sve tragove vlastite prošlosti. Moja je
majka uvijek ostala jednako skromna kao u doba učiteljevanja od mjesta do
mjesta u visokoj Guajiri, i nikada nije posumnjala u providnost bilo koje
zamisli svojega supruga. Tako se vjerojatno nitko od njih dvoje nije srcem
zapitao kako li će doista izgledati naš život sa žandaricom iz Dortmunda koja
se svim žarom trsila da nam na silu usadi najzastarjelije navade europskog
društva, dok su oni, uz još četrdeset popularnih pisaca, boravili na
petotjednom studijskom krstarenju po otocima Egejskog mora.

Gospođa Forbes je stigla posljednje srpanjske subote na redovnoj brodici
iz Palerma, i čim smo je prvi put ugledali, bilo nam je jasno da je zabavi kraj.
Doputovala je u vojničkim čizmama i haljini podignutih revera na onoj
južnjačkoj žegi, kose podšišane kao u muškarca pod pustenim šeširom.
Vonjala je na majmunsku mokraću. »Takav miris imaju svi Europljani,
pogotovo ljeti«, objasnio nam je otac. »To je miris civilizacije.« No uprkos
svojoj ratničkoj odori, gospođa Forbes je bila slabunjava kreatura, koja bi u
nas možda pobudila i stanovito sažaljenje, da smo bili stariji ili da je u njoj
bilo ikakva traga blagosti. Svijet se okrenuo naglavačke. Naših šest sati mora,
vrijeme od početka ljeta posvećeno svakodnevnom vježbanju i razvijanju
mašte, pretvorilo se u jedan-jedini, uvijek jednaki i iznova ponavljani sat.
Kad smo bili s roditeljima, mogli smo do mile volje plivati s Oresteom,
očarani vještinom i odvažnošću s kojom se hvatao u koštac s hobotnicama, pa
još u njihovom prirodnom okruženju muljevitom od tinte i krvi, oboružan
jedino lovačkim noževima. On je i dalje, po običaju, dolazio svakoga dana u
jedanaest sati svojim čamcem s vanjskim motorom, no gospoda Forbes mu
nije dopuštala ostati s nama ni minute više od sata namijenjenog lekciji
ronjenja. Zabranila nam je navečer odlaziti u kuću Fulvije Flamineje, jer je to
smatrala pretjeranom bliskošću s poslugom, a vrijeme u kojemu smo ranije
uživali loveći štakore bili smo primorani posvetiti analitičkom čitanju
Shakespearea. Nama, naviklima krasti mango iz tuđih dvorišta i gađati pse

ciglama na usijanim ulicama Guacamavala, nije bilo moguće ni zamisliti
okrutnije mučenje od tog prinčevskog života.

Ubrzo smo, međutim, postali svjesni da je gospoda Forbes znatno stroža s
nama nego sa sobom samom, i to je bila prva pukotina u njezinu autoritetu. U
početku je na plaži sjedila ispod šarenog suncobrana, u punoj ratnoj spremi,
čitajući Schillerove balade dok je nas Oreste podučavao podvodnom
ribolovu, da bi nam potom satima držala predavanja o lijepom ponašanju u
društvu, sve do stanke za ručak.

Jednoga je dana Orestea zamolila da je motornim čamcem odveze do
dućana namijenjenih hotelskim gostima i vratila se s jednodijelnim kupaćim
kostimom, crnim i sjajnim poput tuljanova krzna, no nije ni prst smočila u
moru. Samo se sunčala na plaži dok smo mi plivali, i znoj brisala ručnikom,
ne mareći za tuš, tako da joj je koža za tri dana nalikovala živom mesu
jastoga, a vonj njezine civilizacije postao je nepodnošljiv.

No noću bi si davala oduška. Od početka njezina mandata znali smo
osluškivati kako netko švrlja mračnom kućom, tapkajući rukama kroz mrak, i
moj se brat čak počeo ozbiljno brinuti da je riječ o lutajućim duhovima
utopljenika o kojima nam je toliko pričala Fulvia Flaminea. No ubrzo smo
otkrili da se to gospođa Forbes noću prepušta zbiljskom životu žene bez
obveza, kakav si je danju sama uskraćivala.

Jednom smo je u zoru iznenadili dok je u kuhinji, u spavaćici školarke,
spravljala svoje nezaboravne slatkiše, do grla zabijeljena brašnom,
Pijuckajući usput čašicu porta s očiglednom duhovnom rastrojenošću koja bi
onu drugu gospođu Forbes nesumnjivo sablaznila. Tada smo već znali da,
nakon što nas stavi na spavanje, ne odlazi u svoju spavaonicu, već na potajno
noćno kupanje, ili pak do duboko u noć ostaje u dnevnom boravku i stišana
zvuka gleda maloljetnicima zabranjene filmove, izjedajući čitave torte i
ispijajući katkad po čitavu bocu dragocjena vina koje je moj otac tako
ljubomorno čuvao za posebne prigode. U posvemašnjoj suprotnosti sa svojim
prodikama o strogosti i umjerenosti, gušila se grozničavo u jelu i piću, kao da
je njome ovladala neka neobuzdana strast. Kasnije smo znali slušati kako u
svojoj sobi govori sama sa sobom, čuli smo je kako na svojem zvučnom
njemačkom recitira cjelovite ulomke iz Die Jungfrau von Orleans, čuli smo
je kako pjeva, čuli smo kako jeca u postelji do svitanja, i onda bi se na
doručku pojavila očiju nabuhlih od suza, svaki put sve turobnija i
nečovječnija. Ni moj brat ni ja se nikada nismo osjećali jadnije nego tada, no
ja sam je bio pripravan podnositi do kraja, jer sam znao da bi njezina načela u

svakom slučaju prevagnula nad našima. Moj brat joj se, međutim,
suprotstavio sa svom naglošću svojeg karaktera i sretno nam se ljeto
pretvorilo u pakao. Zgoda s murinom bila je kap koja je prelila čašu. Iste te
noći, dok smo iz kreveta osluškivali beskonačno vršljanje gospođe Forbes po
usnuloj kući, moj je brat najednom ispljunuo sav teret gnjeva što mu se
taložio u duši. - Ubit ću je! - rekao je.

Iznenadio me, ne toliko svojom odlukom koliko slučajnom podudarnošću
da je i mene samoga od večere proganjala ista misao. Ipak sam ga pokušao
razuvjeriti.

- Skratit će te za glavu - upozorio sam ga.

- Na Siciliji nema giljotine - odvratio je on. -Osim toga, nitko neće znati
tko je to učinio.

Na um mi je pala amfora izronjena iz mora, s talogom smrtonosna vina.
Otac ga je sačuvao hoteći ga podvrgnuti temeljitoj analizi kako bi pouzdano
utvrdio prirodu otrova koji nije mogao nastati tek tako, uslijed pukog
protjecanja vremena. Uporabiti ga protiv gospode Forbes bilo je tako
jednostavno da nitko ne bi ni posumnjao ni u što drugo osim nesretnog
slučaja ili samoubojstva. Tako smo u zoru, čuvši da je napokon legla shrvana
svojim urnebesnim bdijenjem, prelili vino iz amfore u bocu posebnoga vina
mojeg oca. Čuli smo ranije da govore kako je ta doza sasvim dostatna da
ubije konja.

Doručak bi svakoga dana u kuhinji, točno u devet sati, poslužila sama
gospoda Forbes; sastojao se uglavnom od slatkih peciva koja je Fulvia
Flaminea rano izjutra ostavljala na kuhinjskoj peći. Dva dana nakon što smo
zamijenili vino, brat mi je za vrijeme doručka pogledom punim razočaranja
ukazao na otrovanu bocu što je netaknuta stajala na kredencu. Bilo je to u
petak, a boca je netaknuta ostala i preko vikenda. No u utorak je uvečer
gospoda Forbes, gledajući razvratne filmove na televiziji, ispila polovicu.

Unatoč tome, u srijedu je na doručak stigla točno kao uvijek. Na licu joj
se, kao i obično, očitavala neprospavana noć, a vječno nemirne oči iza
debelih stakala postale su još nemirnije kad je u košaris pecivima pronašla
pismo s njemačkim poštanskim markama. Pročitala ga je pijući kavu, premda
nas je toliko puta upozorila da se to ne smije činiti, a dok ga je iščitavala, lice
su joj na mahove oblijevali zraci vedrine, poput odsjaja napisanih riječi.
Potom je s omotnice odlijepila marke i ostavila ih u košari s preostalim
pecivima, za zbirku Fulvijinog supruga. Tog nas je dana, unatoč neslavnim
početnim pokušajima, pratila u istraživanju podmorja, pa smo bludjeli

blagonaklono prozračnim vodenim prostranstvom dok god nam nije
ponestalo zraka u bocama, i vratili se kući bez lekcije dobrog odgoja. Ne
samo da je gospoda Forbes cijeli dan bila u cvjetnom raspoloženju, već se i u
vrijeme večere doimala življom no ikada. Zato moj brat nije uspio zatomiti
razočaranje. Čim nam je izdan nalog da otpočnemo s jelom, odgurnuo je
tanjur juhe s rezancima izazivačkim pokretom.

- Već mi se bljuje od ove vode s glistama! - izvalio je.

Kao da je bacio granatu posred stola. Gospoda Forbes je problijedjela,
usne su joj se skrutnule, ostavši stanjene u crtu i kad se dim eksplozije počeo
razilaziti, a naočale zamaglile od suza. Zatim ih je skinula, obrisala ubrusom i
odložila ga prije no što će ustati na stol, pokretom iz kojeg je izbijala gorčina
neslavne kapitulacije.

- Radite što god vas je volja! - izgovorila je. -Ja ne postojim.

U svoju se sobu zatvorila u sedam sati. No nešto prije ponoći, kad je već
pretpostavljala da spavamo, vidjeli smo je kako prolazi u svojoj spavaćici
školarke, noseći si u sobu pola čokoladnog kolača i bocu s preko četiri prsta
otrovanoga vina. Osjetio sam tračak sažaljenja.

- Jadna gospoda Forbes - rekao sam. Moj brat nije mirno disao.

- Jadni mi ako noćas ne umre - odvratio je.

U zoru je opet dugo govorila sama sa sobom, na sav glas deklamirala
Schillera kao obuzeta nekim pomamnim ludilom, da bi vrhunac dosegla
jezovitim krikom koji je prožeo sve pore kuće. Potom je uzdisala i uzdisala,
odnekud iz dubine duše, i napokon lipsala s tužnim, otegnutim tuljenjem,
poput broda prepuštena bespućima pučine. Kad smo se probudili, još uvijek
iznureni od napeta noćnog bdijenja, sunce se već u režnjima provlačilo kroz
rebrenice, no kuća kao da je potonula na dno mora. Shvatili smo da je gotovo
deset sati, i da nas nije probudio jutarnji obred gospođe Forbes. Nismo čuli
izljev zahodske vode u osam, ni cvilež slavine na umivaoniku, ni škripanje
rebrenica, ni toptanje potkova čizama i tri ubojita udarca o vrata njezina dlana
goniča robova. Moj brat je priljubio uho uza zid, zadržao dah da mu ne
promakne ni najneznatniji znak života iz susjedne sobe i na kraju odahnuo s
olakšanjem novostečene slobode.

- Imamo je! - prozborio je. - Jedino što se čuje je more!

Pripremili smo si doručak nešto prije jedanaest i potom se odmah spustili
na plažu s bocama kisika za obojicu i još dvije rezervne, prije no što Fulvia
Flaminea sa svojom mačjom svitom dođe pospremiti kuću. Oreste je već na
molu čistio netom ulovljenu, šest libri tešku oradu. Rekli smo mu kako smo

gospodu Forbes čekali do jedanaest sati i onda, budući da se još nije
probudila, odlučili sami sići na more. Ispričali smo mu i kako ju je navečer za
stolom spopao napadaj plača, pa je možda loše spavala i zato duže ostala u
krevetu. Orestea, kako smo i očekivali, naše razjašnjenje nije osobito
zanimalo; poveo nas je u jednosatno haračenje morskim dubinama. Potom
nas je poslao kući na ručak, a sam se u motornom čamcu otputio prodati
oradu u hotelima. Domahivali smo mu s kamenih stuba, tako da povjeruje da
se uspinjemo prema kući, dok nije zamakao za hridine. Onda smo uprtili boce
s kisikom i otisnuli se u more bez ičijeg dopuštenja.

Dan je bio oblačan, s mračnog su obzora čak dopirali šumovi daleke
grmljavine, no more je bilo bistro i mirno poput ulja; isijavalo je svoju
vlastitu, unutarnju svjetlost. Plivali smo na površini do ravni pantellerijskog
svjetionika, pa skrenuli udesno i nakon stotinjak metara zaronili na mjestu
gdje smo, prema našoj procjeni, početkom ljeta otkrili ratna torpeda. I
pronašli smo ih; bilo ih je šest, zlatnožute boje, s jasno vidljivim serijskim
brojevima, i ležala su na vulkanskom dnu u savršeno urednoj niski koja nije
mogla biti slučajna. Potom smo se vrtjeli oko svjetionika, u potrazi za
potonulim gradom o kojem nam je tako mnogo i s toliko strahopoštovanja
pričala Fulvia Flaminea, no nismo ga uspjeli pronaći. Nakon dva sata, u
uvjerenju da više nema misterija koji čekaju na rasvjetljavanje, izronili smo
na površinu s posljednjim udisajem kisika.

Na more se, dok smo ronili, stuštila ljetna oluja; voda se uzburkala, a
mnoštvo krvožednih ptica oblijetalo je divlje kričeći naplavinu umirućih riba
nasukanih na plaži. Nama je, međutim, sve to izgledalo poput novog,
popodnevnog svitanja; život je bio lijep bez gospode Forbes. No kad smo se s
naporom uspentrali stubama uz greben, ugledali smo masu ljudi oko kuće i
dva policijska vozila pred vratima; zapravo smo tek tada postali svjesni što
smo učinili. Mojeg je brata uhvatila drhtavica i nije htio dalje.

- Ja unutra ne idem - rekao je.

Mene je, naprotiv, obuzela neka neobjašnjiva uvjerenost da ćemo se, čim
vidimo leš, naći onkraj svake sumnje.

- Smiri se! - naložio sam mu. - Diši duboko i misli samo na jedno - mi
ništa ne znamo!

Nitko na nas nije obraćao pozornost. Boce, maske i peraje smo ostavili
pred kućom i ušli preko bočnog trijema, gdje su dva muškarca pušila sjedeći
na podu pored vojničkih nosila. Tada smo uz stražnji ulaz spazili bolnička
kola i nekoliko vojnika naoružanih puškama. U dnevnom su boravku žene iz

susjedstva molile na lokalnom narječju, sjedeći na stolicama poredanim uza
zid, dok su njihovi muževi, okupljeni u dvorištu, razgovarali o koječemu što
sa smrću nije imalo baš nikakve veze. Čvršće sam stisnuo ukočenu, ledenu
ruku mojega brata i ušli smo u kuću na stražnja vrata. Naša je spavaća soba
bila otvorena i naoko u istom stanju u kojem smo je ujutro ostavili. Pred
susjednom sobom, onom gospođe Forbes, stražario je naoružani karabinjer,
ali su vrata bila otvorena. Povirili smo unutra stegnuta srca, da bi istoga trena
iz kuhinje poput strijele izletjela Fulvia Flaminea i zalupila vrata sa
zgranutim krikom:

- Za ime Božje, figlioli, nemojte je gledati!

No bilo je prekasno. Nikada u životu nijedan od nas neće zaboraviti
prizor koji nam se ukazao pred očima u tom neuhvatljivom trenutku. Dva su
muškarca u civilu rastegljivim metrom mjerila udaljenost od kreveta do zida,
dok je treći fotografirao kamerom s crnim plastom, onakvom kakvima se
služe fotografi iz javnih parkova. Gospoda Forbes nije bila na isprevrtanoj
postelji. Ležala je na tlu izvaljena na bok, gola u lokvi sasušene krvi što je
posve natopila pod prostorije, tijela izrešetana ubodima noža. Njezinih je
dvadeset i sedam smrtnih rana, sudeći po broju i okrutnosti, zadano u
mahnitanju razorne ljubavi, a gospoda Forbes ih je primila s jednakom
strašću, ne zazivajući upomoć, čak i ne plačući, već recitirajući Schillera
onim zvonkim vojničkim glasom, svjesna da plaća bespoštednu cijenu
svojega sretnog ljeta.

SVJETLO JE POPUT VODE

Za Božić su dječaci opet zaželjeli čamac na vesla.

- Svakako - rekao je tata - kupit ćemo ga čim se vratimo u Cartagenu.

Devetogodišnji Toto i dvije godine mladi Joel pokazali su se odlučnijima
no što su roditelji očekivali.

- Ne - usprotivili su se u zboru. - Trebamo ga ovdje i sada!

- Za početak - kazala je majka - ovdje je jedina plovna voda ona što teče
iz tuša!

I ona i suprug su znali što govore. Kuća u Cartageni de Indias bila je
smještena na samoj obali zaljeva, s molom u dvorištu i lučicom za dvije
velike jahte. Za razliku od toga, u Madridu su živjeli skučeni na petom katu
zgrade broj 47, Paseo de la Castellana. A opet se ni on ni ona nisu mogli
povući, jer su im uistinu obećali čamac na vesla s pripadajućim sekstantom i
kompasom ukoliko s uspjehom završe treći razred osnovne škole, i njima je
to pošlo za rukom. Tako je tata sve kupio bez znanja svoje žene, koja je bila
tvrdokornija kad je trebalo otplatiti dugove neozbiljno izgubljenih opklada.
Bio je to zgodni aluminijski čamac sa zlatnom prugom u vodenoj liniji.

- Čamac je u garaži - objavio je tata za ručkom. - Problem je što ga se ne
može donijeti gore, ni liftom ni stubištem, a u garaži za njega nema mjesta.

Zato su sljedeće subote poslijepodne dječaci doveli svoje školske kolege
da ponesu čamac uza stube i doista su ga uspjeli dovući do služinske sobe.

- Čestitam! - rekao je tata. - A što ćete sad?

- Ništa - odvratili su dječaci. - Jednostavno smo htjeli imati čamac u sobi,
i sad je tu.

U srijedu su navečer, kao svake srijede, roditelji otišli u kino. Dječaci,
apsolutni gospodari stana, zatvorili su vrata i prozore i razbili svjetleću
žarulju s lustera u dnevnoj sobi. Mlaz je zlaćanog svjetla, svježeg poput vode,
počeo istjecati iz razbijene žarulje, a oni su pustili da teče dok razina nije

dosegla četiri pedlja. Onda su isključili struju, porinuli čamac i do mile volje
brodili od otoka do otoka ustanu.

Do te je čudesne pustolovine dovela moja dosjetka sa seminara o poeziji
na temu kuhinjskih pomagala. Toto me upitao kako je moguće da se svjetlo
upali samo pritiskom na jedan gumb, a ja nisam imao petlje promisliti
dvaput.

- Svjetlo je poput vode - odgovorio sam mu. -Odvrneš slavinu i izlazi.

Tako su nastavili ploviti svake srijede uvečer, učeći se služiti sekstantom
i kompasom, dok se roditelji ne bi vratili iz kina i zatekli ih kako spavaju kao
anđeli, oni što žive na čvrstome tlu. Za koji su mjesec, željni otići još dalje,
zatražili opremu za podvodni ribolov. I to potpunu - maske, peraje, boce i
puške na komprimirani zrak.

- Kao da nije dovoljno što u služinskoj sobi stoji neupotrebljivi čamac na
vesla - primijetio je otac.

- Ali oni, da stvar bude gora, hoće i ronilačku opremu!

- A ako osvojimo »zlatnu gardeniju« na kraju prvog polugodišta? - pitao
je Joel.

- Ne - rekla je majka preplašeno. - Toga je dosta.

Otac joj je prigovorio zbog njezine nepopustljivosti.

- Ma ova djeca do izvršavanja svojih dužnosti ne drže ni koliko je crno
pod noktom - kazala je ona

- Ali zbog nekakvog hira će ti, ako hoćeš, osvojiti fotelju ravnatelja škole!

Roditelji na kraju nisu rekli ni da ni ne. No Toto i Joel, u protekle dvije
godine najlošiji u razredu, osvojili su u srpnju dvije »zlatne gardenije« i javno
ravnateljevo priznanje. Ne morajući ni ponavljati svoju zamolbu, iste su
večeri u spavaćoj sobi našli originalno zapakiranu ronilačku opremu. Tako su
već naredne srijede, dok su roditelji gledali Posljednji tango u Parizu,
napunivši stan do visine od dva hvata, poput pitomih morskih pasa ronili
ispod komada pokućstva i kreveta te s dna svjetla izranjali stvarčice koje su
godinama ležale zaboravljene u tami.

Na svečanosti povodom završetka školske godine braća su proglašena
uzorom škole i uručene su im posebne pohvalnice za primjeran opći uspjeh.
Tada već nisu ni morali ništa moliti, jer su ih roditelji sami pitali što si žele. I
bili su dovoljno skromni da požele samo kućnu proslavu, kako bi počastili
djecu iz razreda. Tata je, ostavši nasamo sa ženom, sjao od ponosa.

- To je dokaz zrelosti - izjavio je.

- Iz tvojih usta u Božje uši - rekla je majka. Sljedeće srijede, dok su

roditelji gledali Bitku za Alžir, prolaznici na Castellani ugledaše slap
svjetlosti kako se slijeva s jedne stare zgrade skrivene medu stablima.
Navirala je preko balkona, izlijevala se u potocima niz pročelje i otjecala
širokom avenijom u zlatnoj bujici što je osvijetlila grad sve do Guadarrame.

Dojurivši na hitni poziv, vatrogasci su provalili vrata stana na petom katu
i zatekli ga do stropa preplavljenog svjetlošću. Trosjed i naslonjači
presvučeni leopardovim krznom plutali su u sobi na različitim razinama,
zajedno s bocama iz bara i koncertnim klavirom i njegovim prekrivačem iz
Manile što je lelujao posred prostorije poput kakve zlatne raže. Kućanski su
aparati, u punom sjaju svoje poezije, vlastitim krilima lepršali po kuhinjskom
svodu. Instrumenti limene glazbe, koje su dječaci koristili kao plesnu pratnju,
plutali su nošeni strujom medu šarenim ribicama izbavljenim iz mamina
akvarija, jedinim bićima koja su živa i vesela plivala tom prostranom
svijetlećom baruštinom. U kupaonici su plutale sve četkice za zube, tatini
prezervativi, mamine kutijice s kremama i rezervno zubalo, a plutao je leđno i
još uvijek uključen televizor iz roditeljske spavaonice, na kojem se emitirala
posljednja epizoda ponoćne, djeci zabranjene serije.

U dnu hodnika, vješto kormilareći između dviju struja, sjedio je Toto na
krmi čamca, prionuvši s maskom na licu uz vesla, u napetoj potrazi za
svjetionikom u luci do koje će mu dostajati zrak u bocama, a Joel je brodio na
pramcu, neumorno sekstantom tražeći visinu zvijezde Sjevernjače, i plutalo je
svuda po stanu njihovih trideset sedam razrednih kolega, ovjekovječenih u
trenutku kad piske u lončanicu geranija, kad pjevaju školsku himnu teksta
izmijenjenog u šaljive stihove na račun ravnatelja, kad u potaji pijuckaju
brendi iz tatine boce. Uključili su, naime, u isto vrijeme toliko svjetala da je
stan poplavljen i čitav se četvrti razred osnovne škole San Julian el
Hospitalario podavio na petom katu zgrade broj 47, Paseo de la Castellana. U
španjolskom Madridu, dalekom gradu žarkih ljeta i ledenih vjetrova, bez
mora i rijeka, čiji domoroci prikovani uz čvrsto tlo nikada nisu bili vični
umijeću plovidbe svjetlom.

prosinac 1978.

TRAG TVOJE KRVI U SNIJEGU

Kad su u sumrak stigli na granicu, Nena Daconte je opazila da joj prst s
vjenčanim prstenom još uvijek krvari. Graničar, s ogrtačem od sirove vune
prebačenim ponad sjajnog trorogog šešira, pregledao je putovnice u
osvjetljenju karbidne lampe, ulažući veliki napor da ga ne pomete sila vjetra
što je puhao s Pireneja. Premda je bila riječ o dvjema urednim diplomatskim
putovnicama, žandar je podigao svjetiljku kako bi se uvjerio da fotografije
odgovaraju licima. Nena Daconte je bila gotovo djevojčica, s očima vesele
ptičice i kožom boje melase koja je u tmurni siječanjski suton isijavala žar
karipskog sunca, ušuškana do grla u kaput od nerčevih šija za koji ne bi
dostajala godišnja plaća čitavog graničarskog garnizona. Billy Sanchez de
Avila, njezin muž koji je vozio, bio je godinu dana mlađi i gotovo jednako
lijep kao ona; nosio je jaknu sa škotskim uzorkom i sportsku kapu. Za razliku
od svoje supruge, bio je visok i atletski građen, čelične čeljusti tipične u
bojažljivih napržica. No imovinsko je stanje mladog para najbolje odavao
platinasti automobil, u čijoj se unutrašnjosti osjećao dah žive zvijeri; nešto
slično na toj sporednoj, sirotinjskoj granici još nikada nije viđeno. Stražnja su
sjedišta bila zatrpana suviše novim kovčezima i svom silom još neotvorenih
paketa s poklonima. Bio je tu i tenor saksofon, strast bez premca u životu
Nene Daconte prije no što je podlegla proturječnoj ljubavi svojeg nježnog
razbojnika s plaže.

Kad im je graničar vratio pečatirane putovnice, Billy Sanchez ga je upitao
gdje mogu pronaći ljekarnu da se pobrinu za prst njegove žene, a ovaj mu je
u vjetar viknuo neka pitaju u Hendaveu, s francuske strane. No graničari su se
u Hendaveu svi zavukli u ostakljenu stražarnicu, dobro ugrijanu i
osvijetljenu, i kartali za stolom u košuljama, žvačući kruh koji su namakali u
šalice s vinom; je- dan im je pogled na mjere i klasu automobila dostajao da
ih nehajnim pokretom ruke propuste u Francusku. Billy Sanchez je više puta

zatrubio, no graničari to uopće nisu shvatili kao doziv; tek je jedan od njih
otvorio prozorčić i glasom bjesnijim od vjetra viknuo:

- Merde! Allez-vous-en!

Tada je Nena Daconte izišla iz automobila do ušiju umotana u kaput i na
savršenom ga francuskom upitala gdje mogu naći ljekarnu. Graničar je, po
navici, ustiju punih kruha odvratio da to nije njegov posao, još manje po
takvom nevremenu, i zalupio prozorčić. No tek je onda pomnije promotrio
djevojku koja je cuclala povrijeđeni prst, bliješteći u punom sjaju
nepatvorenog nerca; valjda mu se učinila poput kakvog čudesnog priviđenja
u toj sablasnoj noći, jer je u tren oka promijenio raspoloženje. Objasnio je da
će, unatoč blizini Biarritza, po toj cičoj zimi i pasjoj vjetrušini otvorenu
ljekarnu teško naći prije Bayonnea, do kojeg moraju proći još komadić puta.

- Je li štogod ozbiljno? - upitao je.

- Ne, ne - osmjehnula se Nena Daconte, pokazujući mu prst s
dijamantnim vjenčanim prstenom, na čijoj se jagodici jedva nazirala ranica
od ružina trna. - Samo mali ubod.

Pred Bayonneom je iznova počelo sniježiti. Premda nije prošlo ni sedam
sati, ondje su zatekli posve opustjele ulice i kuće zabrtvljene pred divljanjem
oluje, da bi nakon uzaludna kruženja gradom u potrazi za ljekarnom, odlučili
nastaviti put. Billyja Sancheza je to rješenje razveselilo. Osim neutažive
strasti prema skupocjenim automobilima, imao je i taticu s dovoljno
grizodušja i više no dovoljno sredstava da mu udovolji; još nikada nije vozio
ništa usporedivo s tim Bentleyem kabrioletom u ulozi vjenčanog dara. Za
njegovim se upravljačem osjećao posve opijenim; što ga je duže vozio, to je
bio svježiji. Bio je spreman još iste večeri stići do Bordeauxa, gdje ih je
čekao svadbeni apartman rezerviran u hotelu Splendid, i nije bilo tog vjetra u
prsa, ni snježne mećave koji bi ga spriječili. Nena Daconte je, naprotiv, bila
shrvana, pogotovo zadnjom dionicom puta od Madrida, vrletnom kozjom
stazom koju je šibala tuča. Tako si je nakon Bayonnea prstenjak omotala
maramicom, dobro je stegnuvši da zaustavi krv što je uporno tekla, i duboko
zaspala. Billy Sanchez to nije ni opazio dok, pred samu ponoć, nije prestalo
sniježitij i vjetar je iznenada utihnuo među borovima, a nebo nad
pustopoljinom osulo se ledenim zvijezdama. Protutnjao je mimo svjetala
usnulog Bordeauxa, zaustavivši se tek toliko da na nekoj crpki na autocesti
napuni spremnik, jer je imao još dovoljno sape da bez predaha stigne do
Pariza. Njegova ga je velika igračka vrijedna 25.000 funti sterlinga ispunjala
tolikom srećom da se nije stigao čak ni upitati kako li se osjeća čarobno

stvorenjce prsta zavijena krvavim zavojem, što je tik pored njega spavalo
nevinim djevojačkim snom, po prvi puta u životu pomračenim sjenkama
neizvjesnosti.

Vjenčali su se tri dana ranije, u deset tisuća kilometara udaljenoj
Cartageni de Indias, na ushićenje njegovih i razočaranje njezinih roditelja,
povlašteni osobnim blagoslovom nadbiskupa primasa. Nitko osim njih samih
nije zapravo razaznavao stvarne temelje, niti dokučio izvor te nepredvidive
ljubavi. Rodila se, naime, tri mjeseca prije svadbe, jedne nedjelje na plaži,
kada je huliganska družina Billyja Sancheza izvršila prepad na ženske
svlačionice kupališta u Marbelli. Nena Daconte je jedva bila navršila
osamnaest godina, netom se vratila iz internata Chatellenie u švicarskom
Saint-Blaiseu, govoreći četiri jezika bez ikakva neprirodnog naglaska i
majstorski ovladavši tenor saksofonom, i te je nedjelje prvi put nakon
povratka došla na plažu. Tek što se svukla do gola da obuče kupaći kostim,
krenuo je panični stampedo i iz susjednih se kabina razlegli jurišni pokliči; no
ona nije ni shvatila što se zbiva sve dok se zasun na njezinim vratima nije
skrhao u iverje, da bi tren nakon toga, sleđena na mjestu, ugledala najljepšeg
bandita kojeg je uopće moguće zamisliti. Na sebi je imao jedino sićušne
gaćice s uzorkom leopardova krzna, a tijelo mu je bilo opušteno i gipko,
zlaćane puti svojstvene ljudima s mora. U lijevoj je ruci, ukrašenoj metalnom
narukvicom rimskog gladijatora, stezao smotani željezni lanac u službi
ubojita oružja, a oko vrata mu je visio medaljon bez sveca, podrhtavajući u
tišini od otkucaja usplahirena srca. Zajedno su pohađali osnovnu školu i
probušili mnogo balona na rođendanskim proslavama, jer je oboje potjecalo
iz starih provincijskih obitelji ugledna roda što su žarile i palile sudbinom
grada još od kolonijalnih vremena; nisu se, međutim, vidjeli toliko godina da
se na prvi pogled nisu ni prepoznali. Nena Daconte se ukopala na mjestu, ne
čineći ništa da pri krije svoju napadnu golotinju. Tada je Billy Sanchez
proveo u djelo svoj djetinjasti obred - spustio je gaćice s uzorkom leoparda i
pokazao joj svoju poštovanja vrijednu, ustobočenu zvijer. Ona ga je
pogledala izravno i bez zgražanja.

- Vidjela sam i većih i tvrđih - izgovorila je, svladavajući prepast. - Zato
dobro promisli što ćeš učiniti, jer sa mnom ćeš se morati pošteno iskazati!

Po istini, Nena Daconte ne samo da je bila djevica, već nikad dotada nije
ni vidjela nagog muškarca, no izazov je upalio. Billy Sanchez se nije dosjetio
ničega pametnijeg od gnjevnog udarca šakom omotanom lancem o zid, tako
jakog da je smrskao koščice. Ona ga je svojim autom prevezla u bolnicu,

pomogla mu pregurati oporavak, a na kraju su zajedno naučili i voditi ljubav,
u pravom smislu te riječi. Teška su lipanjska popodneva provodili na
unutrašnjem trijemu kuće u kojoj je poumiralo šest generacija zaslužnih
građana iz obitelji Nene Daconte; ona je na saksofonu svirala moderne
pjesmuljke, dok ju je on, izvaljen u mreži s rukom u gipsu, gutao očima s
neizlječivim u divljenjem. Kuća, jedna od najvećih i najstarijih i nedvojbeno
najružnija u četvrti Manga, imala je mnogo ogromnih prozora što su gledali
na žabokrečinasti bazen u dnu zaljeva. No trijem s pločicama posloženim u
šahovski uzorak, na kojem je Nena Daconte svirala saksofon, bio je prava
oaza za poslijepodnevne žege; gledao je na sjenovito unutrašnje dvorište sa
stablima manga i banana pod kojima se krila grobnica s bezimenom
nadgrobnom pločom, drevnija od kuće i obiteljskih korijena. Čak se i
najslabijim poznavateljima glazbe zvuk saksofona doimao isuviše zastarjelim
za tako uglednu kuću. »Zvuči kao neki brod«, primijetila je baka Nene
Daconte kad ga je prvi put čula. Majka ju je pak uzalud pokušavala sklonuti
da ga pokuša svirati na drugi način, a ne u pozi koja joj je bila najudobnija,
suknje zadignute do bedara i raširenih koljena, s putenošću koja naoko nije
bila presudna za kvalitetu izvedbe. »Meni je svejedno koji instrument sviraš«,
govorila bi joj, »samo kad bi ga bar svirala skupljenih nogu«. No upravo je
tim tonovima ispraćaja broda i tom utjelovljenom strašću Nena Daconte
uspjela slomiti krutu ljušturu Billyja Sancheza. Ispod nesretne reputacije
grubijana, čvrsto poduprte dvama zvučnim prezimenima, razotkrila je plahog,
osjetljivog sirotana. Za vrijeme srastanja kostiju njegove šake zbližili su se
toliko da je i njega samog zapanjila lakoća s kojom se dogodila ljubav kad ga
je ona jednog kišnog popodneva, u praznoj kući, povela u svoju djevičansku
postelju. U naredna su se dva tjedna svakoga dana u to doba gorljivo
predavali nasladi pred zapanjenim očima boraca iz građanskog rata i
gramzivih prabaka s portreta, njihovih prethodnika u raju tog povijesnog
kreveta. Čak su i u predasima između valova strasti ostajali goli, udišući kroz
otvorene prozore ćuh brodskih olupina iz zaljeva, smrad izmeta koji je širila
ustajala voda, i osluškujući u muku saksofona svakodnevne šumove iz
dvorišta: jednoličnu žablju notu pod lišćem banana, kapanje vode na ničiji
grob, prirodni žamor života koji još nisu stigli upoznati.

Kad su se roditelji Nene Daconte vratili kući, oni su u ljubavi već toliko
uznapredovali da im je svijet postao pretijesan za bilo što drugo; posvećivali
su joj se u svako doba i na svakom mjestu, trudeći se da je svaki put izmisle
iznova. Spočetka su to činili kako su najbolje znali u sportskim automobilima

kojima je tata Billyja Sancheza smjerao ublažiti vlastitu krivicu. Kad je pak u
autima postalo preobično, počeli su se s prvim mrakom zavlačiti u puste
kabine na Marbelli, gdje ih je sudbina prvi put sučelila, a jednom su, pod
krinkama za karnevala u studenom, završili i u sobama na najam u
nekadašnjoj robovskoj četvrti Getsemani, pod okriljem milosnica koje su do
prije nekoliko mjeseci morale trpjeti Billyja Sancheza i čitavu njegovu bandu
s lancima. Nena Daconte se tim kradomičnim ljubavnim užicima predala s
istom pomamnom gorljivošću kakvu je ranije rasipala na saksofon, do te
mjere da je njezin ukroćeni prijestupnik napokon shvatio što mu je zapravo
htjela reći upozorivši ga da će se s njom doista morati iskazati. Billy Sanchez
joj je uzvraćao svagda, i valjano, i s istim zanosom. Kao netom vjenčani par,
izvršili su svoju ljubavnu dužnost dok su stjuardese drijemale ponad
Atlantika, zaključani u skučenom avionskom zahodu, umirući više od
smijeha no od užitka. Tada su, dvadeset i četiri sata nakon svadbe, jedino oni
znali da je Nena Daconte u trećem mjesecu trudnoće.

No to dvoje iskusnih ljubavnika još neutažene žudnje ipak je iznašlo
dovoljno opreza da se po dolasku u Madrid ponašaju kao pravi novopečeni
mladenci. Roditelji su im sve unaprijed isplanirali. Prije iskrcaja, neki se
službenik protokola popeo u odjeljak prve klase da bi Neni Daconte uručio
kaput od bijeloga nerca sa sjajnocrnim resama, vjenčani dar njezinih roditelja.
Billyju Sanchezu je pak donio bundu od janjeće kože, modni novitet te zime,
i ključeve bez ikakve marke, pripadajuće automobilu koji ga je kao
iznenađenje čekao u zračnoj luci.

Diplomatsko ih je poslanstvo njihove zemlje čekalo u službenom salonu.
Veleposlanik i supruga ne samo da su oduvijek prijateljevali s objema
obiteljima, već je on, kao liječnik, nazočio rođenju Nene Daconte, pa ju je
dočekao s rukoveti ruža tako očaravajućih i svježih da su se čak i kaplje rose
doimale umjetnima. Ona ih je oboje pozdravila glumljenim poljupcima,
nekako u nelagodi zbog svojeg pomalo nategnutog položaja svježe supruge, i
onda je prigrlila ruže. Prihvaćajući buket, ubola se na trn, no nezgodu je
odmah zabašurila dražesnom dosjetkom.

- To je bilo namjerno - rekla je - da vam svratim pozornost na moj prsten!

I doista, čitava se diplomatska misija izdivila raskoši prstena, koji je
morao stajati čitavo bogatstvo, ne toliko zbog klase dijamanata koliko zbog
vrijednosti savršeno očuvanog antikviteta. No nitko nije opazio da prst
počinje krvariti. Pozornost družine potom je skliznula na novo vozilo.
Veleposlanik si je dao truda da ga doveze na aerodrom i dade umotati u

celofan s ogromnom zlaćanom mašnom. Billyja Sancheza se njegova
dosjetljivost uopće nije dojmila. Od silne nestrpljivosti da vidi automobil
strgnuo je omot u jednom potezu i ostao bez daha. Bio je to najnoviji Bentley
kabriolet, s presvlakama od prave kože. Nebo je nalikovalo na pokrov od
pepela, s Guadarrame se stuštio rezak ledeni vjetar i nije bilo nimalo ugodno
stajati na otvorenom, no Billy Sanchez još uopće nije osjećao hladnoću.
Zadržavao je diplomate na nenatkrivenom parkiralištu, nesvjestan da se
smrzavaju iz kurtoazije, sve dok svoje novo vozilo nije istražio do
najzakučastije pojedinosti. Onda je tek veleposlanik sjeo na suvozačko
mjesto, da ga navodi do službene rezidencije u kojoj je bio predviđen ručak.
Usput mu je ukazivao na gradske znamenitosti, no izgledalo je da njega ne
zanima baš ništa drugo do magije automobila.

Bilo je to njegovo prvo putovanje izvan domovine. Prošao je kroz sve
moguće privatne i državne škole, ponavljajući uvijek nanovo isti razred, da bi
se na kraju utopio u baruštini ravnodušja. Prvi pogled na grad posve drugačiji
od njegova, blokovi sivih zgrada sa svjetlima upaljenim usred dana, ćelavo
drveće, daljina mora, sve je u njemu produbljivalo osjećaj izgubljenosti koji
se trudio potisnuti. Pa opet je samo malo kasnije i neopazice upao u prvu
zamku zaborava. Na grad se sručila iznenadna, mukla oluja, prva te zime, i
kad su nakon ručka izišli iz veleposlanikove kuće da krenu put Francuske,
grad je pred njima osvanuo prekriven blistavim snježnim pokrivačem. Billy
Sanchez je u tom trenu zaboravio na auto i, kličući pred svima od radosti dok
se po glavi zasipao sipkim bijelim prahom, uvaljao se u kaputu u snijeg
posred ulice.

Nena Daconte je zamijetila da joj prst krvari tek kad su izišli iz Madrida u
kristalno vedro poslijepodne nakon oluje. Iznenadila se, jer je u
međuvremenu na saksofonu pratila veleposlanikovu suprugu koja bi poslije
službenih ručkova voljela zapjevati pokoju opernu ariju na talijanskom,
osjetivši tek lagano peckanje u prstenjaku. Potom je, usmjeravajući muža na
najkraći put do granice, nekako nesvjesno oblizivala prst kad bi god
prokrvario, da bi joj tek kad su se dokopali Pireneja palo na um da potraži
ljekarnu. Onda ju je svladao san, repovi od proteklih besanih noći, i zadugo je
izgubila iz vida prst povijen maramicom, sve dok se nije naglo prenula pod
dojmom mučne more da auto juri kroz vodu. Svjetlucavi sat na upravljačkoj
ploči pokazivao je da je prošlo tri, pa je hitro u glavi sračunala vrijeme i tek
tada shvatila da su odavno prošišali Bordeaux, pa i Angulemu i Poitiers,
budući da su upravo prolazili mimo brane na Loiri, poplavljene bujicom.

Mjesečev se sjaj prozirao kroz maglu, a obrisi zamaka što su se nazirali
između borova izgledali su kao iz bajke. Nena Daconte, koja je je taj kraj
poznavala kao svoj džep, procijenila je da su na tri sata vožnje do Pariza, a
Billy Sanchez i dalje nije ispuštao upravljač iz ruku.

- Ti si divljak - rekla mu je. - Voziš preko jedanaest sati, a nisi ništa
pojeo.

Opijenost novim vozilom još uvijek ga je držala u napetosti. Iako je u
zrakoplovu spavao malo i loše, osjećao je u sebi svježinu i više no dovoljno
energije da do zore stigne u Pariz.

- Još me drži onaj ručak iz veleposlanstva - odvratio je. I dodao, bez
ikakve logike: - Osim toga, u Cartageni sada tek izlaze iz kina. Tamo ne
može biti više od deset sati.

Nena Daconte se svejedno bojala da će on zaspati u vožnji. Otvorila je
jednu od brojnih kutija s poklonima koje su dobili u Madridu i pokušala mu u
usta gurnuti komadić ušećerene naranče. No on se izmaknuo.

- Pravi muškarci ne jedu slatkiše - rekao je. Nešto prije Orleansa
magluština se raspršila i golemi je Mjesec obasjao usjeve pod snijegom, no
promet je postao znatno gušći zbog teretnih kamiona s povrćem i cisterni s
vinom što su se slijevali u Pariz. Nena Daconte je osjećala potrebu da
preuzme volan, no nije se to usudila ni natuknuti, jer joj je on već na prvom
zajedničkom izlasku bio naglasio da za muškarca nema većeg poniženja od
žene koja ga vozi. Osjećala se okrijepljenom nakon gotovo pet sati čvrstog
sna, i bilo joj je čak drago što se nisu zaustavili ni u jednom od usputnih
provincijskih hotela koje je poznavala još od ranog djetinjstva, s brojnih
obiteljskih putovanja. »Na svijetu nema ljepših krajolika«, znala je reći, »no
čovjek bi tu mogao doslovno umrijeti od žeđi, a da mu nitko ne ponudi ni
čašu vode«. Njezino je uvjerenje u tom smislu bilo tako čvrsto da je u zadnji
čas u ručnu torbicu ubacila sapun i svitak toaletnog papira, jer u francuskim
hotelima nikada nije bilo sapuna, a u zahode su stavljali prošlotjedne novine
izrezane u kvadratiće i pribodene na kuku. U tom je trenutku žalila jedino što
su protratili čitavu jednu noć bez ljubavi. Njezin je muž na to imao spreman
odgovor.

- Ma upravo sam sada pomislio da mora biti bogovski ševiti se na snijegu
- rekao je. - Možemo isti tren, ako hoćeš.

Nena Daconte je to ozbiljno uzela u razmatranje. Snijeg uz rub ceste
doimao se na mjesečini mekim, čak primamljivo toplim, no kako su se
približavali pariškom predgrađu, promet je postajao sve gušći, oko njih su se

nizala rasvijetljena tvornička postrojenja, a prolazili su i radnici na biciklima.
Da nije bila zima, već bi se bilo posve razdanilo.

- Sad nam je ipak bolje strpiti se do Pariza - kazala je Nena Daconte. - Do
tople sobice, do kreveta s čistim plahtama... kao pravi bračni par.

- To je prvi put da me ostavljaš na cjedilu - primijetio je on.

- Naravno - uzvratila je. - To je prvi put da smo u braku.

Prije no što će svanuti, umili su se i pomokrili u nekom svratištu uz cestu,
popivši i kavu s toplim kroasanima za šankom, gdje su kamiondžije
doručkovali uz crno vino. Nena Daconte je u toaletu opazila krvave mrlje na
svojoj bluzi i suknji, no nije ih pokušala isprati. Bacila je u smeće natopljeni
rupčić, premjestila vjenčani prsten na lijevu ruku i dobro oprala povrijeđeni
prst vodom i sapunom. Ubod je bio gotovo nevidljiv. Unatoč tome, počeo je
iznova krvariti čim su se vratili u auto, tako da je Nena Daconte ispružila
ruku kroz prozor, uvjerena da će ledeni zrak s poljana imati iscjeliteljski
učinak. I taj se pokušaj izjalovio, no još se nije previše zabrinula.

- Kad bi nas netko htio pronaći, ne bi mu bilo teško, - rekla je s urođenom
joj zanesenošću. -Trebao bi samo slijediti trag moje krvi u snijegu.

Onda je bolje promislila o tome što je netom izgovorila i lice joj je
procvjetalo s prvim odbljescima zore.

- Zamisli - rekla je - trag krvi u snijegu od Madrida do Pariza! Nije li to
kao stvoreno za kakvu pjesmu?

Nije imala vremena dublje se posvetiti toj zamisli. Do pariških se
predgrađa prst već pretvorio u nepresušno vrelo i ona je uistinu imala osjećaj
da joj duša istječe kroz ranu. Pokušala je otjecanje zaustaviti toaletnim
papirom iz svoje torbice, no naprosto nije stizala valjano zaviti prst, jer je
neprestano morala kroz prozor izbacivati trake okrvavljenog papira. Odjeća
na njoj, kaput, sjedala automobila, sve se to malo-pomalo, ali nekako
nepovratno natapalo. Billy Sanchez se ozbiljno uplašio i htio je da smjesta
pronađu ljekarnu, no ona je tada već znala da njezin problem nadilazi
apotekarsku nadležnost.

- Sad smo pred Orleanskim vratima - rekla je. - Produži samo ravno,
Avenijom generala Leclerca; to je ova najšira, s mnogo drveća. Poslije ću ti
reći što ćeš dalje.

Bila je to najmučnija dionica puta. Na Aveniji generala Leclerca upali su
u pakleno čvorište krcato automobilima i motociklima što su začepili promet
u oba smjera, a k tome i ogromnim kamionima u pokušaju da se probiju do
tržnica u središtu grada. Billyja Sancheza je uzaludno tuljenje truba toliko

izludilo da se počeo kroz prozor svađati s drugim vozačima, i to jezikom
kakav je rabio dok je još baratao lancima; pokušao je čak izići iz auta da se s
jednim poruče, no Nena Daconte ga je u zadnji tren uspjela uvjeriti da su
Francuzi najveći prostaci na svijetu, no da se u tuču nikada ne upuštaju. Bio
je to još jedan dokaz njezine razboritosti, jer se Nena Daconte u tim
trenucima svojski naprezala da ne izgubi svijest.

Trebalo im je preko sat vremena samo da se izvuku s trga Leona de
Belforta. Kavane i trgovine bile su osvijetljene kao da je ponoć, jer je taj
utorak bio tipičan pariški siječanjski dan, tmuran i mutan, s dosadnom
kišicom, bez nade da prijeđe u snijeg. No avenija Denfert-Rochereau bila je
prohodnija i prošli su tek nekoliko blokova kad je Nena Daconte muža
uputila da skrene udesno; tu su se zaustavili pred ulazom hitne službe neke
divovske, sumorne bolnice.

Morali su joj pomoći da iziđe iz vozila, no nije izgubila ni prisebnost ni
vedrinu. Dok su čekali dežurnog liječnika, ležala je na bolničkim kolicima i
odgovarala medicinskoj sestri na uobičajeni upitnik o svojem identitetu i
obiteljskoj anamnezi. Billy Sanchez je donio njezinu torbicu i stisnuo joj
lijevu ruku na kojoj je sada nosila vjenčani prsten; bila je mlitava i hladna, i
usnice su joj izgubile boju. Ostao je uz nju držeći je za ruku, dok nije stigao
dežurni liječnik i na brzinu joj pregledao ozlijeđeni prstenjak. Bio je vrlo
mlad čovjek, bakrene puti i ćelave glave. Nena Daconte nije na nj obraćala
pozornost; tek je svojem mužu uputila blijedi osmijeh.

- Nemoj se uplašiti - kazala mu je, sa svojim neuništivim humorom. -
Najgore što se može dogoditi je da mi ovaj ljudožder odreže ruku kako bi je
pojeo!

Liječnik je obavio svoj pregled i potom ih osupnuo besprijekornim
kastilijanskim, premda uz neobični azijatski naglasak.

- A ne, ne, djeco - izgovorio je. - Ovaj bi ljudožder radije umro od gladi
nego odrezao tako lijepu ruku!

Oni su se posve zbunili, no liječnik ih je odmah umirio ljubaznom
gestom. Onda je naložio da dovezu kolica i Billy Sanchez je htio poći s
njima, ne ispuštajući njezinu ruku. Liječnik ga je na to zadržao, poduhvativši
mu nadlakticu.

- Vi ne - rekao mu je. - Ide na intenzivnu njegu.

Nena Daconte se još jednom nasmiješila suprugu i domahivala mu sve
dok kolica nisu iščezla u dnu hodnika. Liječnik je zaostao, proučavajući
podatke koje je bolničarka bila upisala u karton. Billy Sanchez ga je oslovio.

- Doktore - rekao je. - Ona je trudna.

- Koliko dugo?

- Dva mjeseca.

Liječnik tome nije pridao važnost kakvu je Billy Sanchez očekivao.
»Dobro je da ste me upozorili«, kazao je i otišao za kolicima. Billy Sanchez
je ostao sam u turobnoj sali koja je vonjala na bolesnički znoj, ne znajući što
da poduzme, pogleda uprta u pusti hodnik kojim su odvezli Nenu Daconte, i
onda je sjeo na drvenu klupu pored drugih ljudi što su čekali. Nije ni znao
koliko je dugo ondje sjedio, no kad je odlučio izići iz bolnice, bilo se već
iznova smračilo, a kišica je i dalje sipila. On još uvijek nije znao što će sa
sobom, s teretom čitavog svijeta na duši.

Nena Daconte je u bolnicu zaprimljena u utorak 7. siječnja, u 9.30, kako
sam utvrdio godinama kasnije u bolničkom arhivu. Te prve noći Billy
Sanchez je spavao u automobilu parkiranom pred vratima hitne službe.
Sutradan je vrlo rano ujutro pojeo šest meko kuhanih jaja uz dvije šalice
bijele kave u najbližoj kavani, jer si pošteni obrok nije priuštio još od
Madrida. Potom se vratio u salu za hitne slučajeve ne bi li vidio Nenu
Daconte, no uputili su ga na glavni ulaz. Tamo su jedva uspjeli pronaći nekog
poslužitelja porijeklom iz Asturije koji mu je pomogao da se sporazumije s
portirom, a ovaj je potvrdio da je Nena Daconte doista zavedena medu
bolničke pacijente, no i da su posjeti dopušteni jedino utorkom od devet do
četiri. Odnosno, tek za šest dana. Pokušao je pronaći liječnika koji je govorio
kastilijanski, opisavši ga kao ćelavog crnca, no ta dva ni po čemu osebujna
obilježja nikome nisu ništa govorila.

Umiren saznanjem da je Nena Daconte u kartoteci, vratio se na mjesto
gdje je ostavio automobil, pa ga je prometni policajac natjerao da parkira dva
bloka dalje, u nekoj vrlo uskoj ulici, na strani neparnih brojeva. Preko puta je
zapazio nedavno obnovljenu zgradu s natpisom »Hotel Nicole«. Imao je
jednu-jedinu zvjezdicu i vrlo skučeno predvorje u kojem nije bilo ničega
drugog do jednog trosjeda i starog pijanina, no gazda piskutava glasa bez
problema se s mušterijama sporazumijevao na svim mogućim jezicima, samo
ako su imali čime platiti. Billy Sanchez se s jedanaest kovčega i devet kutija s
poklonima smjestio u jedinoj slobodnoj sobi, trokutnoj mansardi na devetom
katu do koje se stizalo bez daha, spiralnim stubištem što je vonjalo na pjenu
uzavrele cvjetače. Zidovi su bili obloženi otužnim draperijama, a kroz jedini
prozor mogla se provući samo mutna svjetlost iz unutrašnjeg dvorišta. Tu je
bio dvostruki krevet, veliki ormar, priprosta stolica, prenosivi bide i

umivaonik s lavorom i vrčem, tako da si u sobi mogao boraviti jedino ležeći u
krevetu. Malo je reći da je sve bilo staro; bilo je bijedno, iako, doduše, veoma
čisto, s ohrabrujućim tragovima nedavne dezinfekcije.

Billy Sanchez je imao osjećaj da mu čitav životni vijek ne bi dostajao da
prokljuvi sve zagonetke tog svijeta utemeljenog na umjetnosti škrtarenja.
Nikada nije dokučio tajnu stubišne rasvjete koja se gasila prije no što bi se
dokopao svojega kata, niti je otkrio način da svjetlo iznova upali. Trebalo mu
je cijelo prijepodne da otkrije kako na svakom odmorištu između katova
postoji po jedna izbica sa zahodom i već se pomirio s nužnošću da ga rabi u
mrklom mraku, na što je slučajno ustanovio da se svjetlo pali kad se iznutra
povuče zasun, kako ga tko nemarom ne bi zaboravio isključiti. Tuš, koji se
nalazio u dnu hodnika i kojeg se trudio koristiti dvaput dnevno, kao kod kuće,
plaćao se zasebno i to odmah po uporabi, a topla voda, koju je na kapaljku
dozirala uprava, nije tekla duže od tri minute. No Billyju Sanchezu je, unatoč
svemu, preostalo dovoljno zdrava razbora da shvati kako je i takav režim,
toliko drugačiji od onog na koji je navikao, još uvijek bolji od siječanjskog
vedrog neba; osjećao se inače tako izgubljenim i osamljenim da mu nije bilo
jasno kako je ikada mogao živjeti bez Nene Daconte.

Čim se u srijedu ujutro popeo u sobu, bacio se potrbuške na krevet u
kaputu, misleći na čudesno stvorenje iz čijeg je tijela krv i dalje istjecala
samo nekoliko blokova dalje, da bi ga začas shrvao dubok san. Štoviše, kad
se probudio, sat je pokazivao pet, a on uopće nije mogao zaključiti je li to pet
popodne ili ujutro, niti koji je dan u tjednu, niti koji je to grad onkraj
prozorskih okana šibanih vjetrom i kišom. Pričekao je budan u postelji,
misleći neprestance na Nenu Daconte, dok se nije uvjerio da tek sviće. Potom
je otišao na doručak u onu istu kavanu od prethodnog dana i tamo je doznao
da je četvrtak. U bolnici su gorjela svjetla i prestalo je kišiti, tako da se
oslonio o deblo kestena pred glavnim ulazom i motrio kako ulaze i izlaze
liječnici i bolničarke u bijelim kutama, u nadi da će ugledati liječnika Azijata
koji je primio Nenu Daconte. Nije ga dočekao ni tada ni poslijepodne, nakon
ručka, kada je morao odustati od čekanja jer se smrzavao. U sedam je popio
još jednu kavu s mlijekom i pojeo dva tvrdo kuhana jaja koja si je sam
izvadio iz staklenog sandučića na šanku, nakon što je četrdeset i osam sati jeo
iste stvari na istome mjestu. Kad se vratio u hotel na spavanje, njegov je
automobil stajao potpuno usamljen na jednoj strani pločnika, dok su svi ostali
bili parkirani na drugoj; k tome je pod brisačem našao obavijest o kazni.
Portira Hotela Nicole stajalo je poprilično truda da mu objasni kako se na

neparne dane u mjesecu mora parkirati na pločnik neparnih brojeva, a u parne
na suprotni. Takve racionalističke smicalice nisu išle u glavu jednom
čistokrvnom Sanchezu de Avili, koji se još prije nepune dvije godine
službenim — gradonačelnikovim automobilom sjurio _ u neku lokalnu
kinodvoranu, razvalivši je pred nosom dičnih redarstvenika. Još ga je više
zbunio portirov savjet da plati globu, ali da u to doba ne premješta vozilo, jer
bi ga u tom slučaju u ponoć trebao nanovo preparkirati. Te noći po prvi put
nije mislio samo na Nenu Daconte, već se vrtio u krevetu ne uspijevajući
usnuti, misleći na svoje vlastite mučne noći probdjevene u pederskim
gostionicama na sajmištu u Cartageni. Prisjećao se okusa pržene ribe i
kokosove riže iz krčmi na pristaništu gdje su se sidrili jedrenjaci s Arube.
Prisjetio se svoje kuće zidova obraslih u povijuše, gdje je tek otkucalo sedam
sati jučerašnje večeri, i vidio svojeg oca kako u svilenoj pidžami čita novine
u svježini trijema.

Prisjetio se svoje majke, za koju se nikada nije znalo gdje je i kada će se
vratiti, svoje zamamne i pogane majke, u nedjeljnom izdanju s ružom iza uha,
onakve kakva je dočekivala večeri, gušeći se od vrućine samo da bi
proparadirala u svojim raskošnim haljinama. Jednog je predvečerja, kad mu
je bilo sedam godina, naglo upao u njezinu sobu i zatekao je golu u krevetu s
jednim od njezinih usputnih ljubavnika. Ta ih je nezgoda, o kojoj nikada nisu
govorili, dovela u odnos nekog prešutnog sudioništva, korisniji od ljubavi.
On, međutim, toga nije bio svjestan, kao ni tolikih drugih strahota svojeg
osamljeničkog života sina jedinca, sve do te besane noći kad se našao sam u
krevetu tužne pariške mansarde, bez ikoga s kime bi podijelio svoju nesreću,
ispunjen neobuzdanim gnjevom na samoga sebe zato što nije mogao obuzdati
poriv za plakanjem.

Bila je to ljekovita nesanica. U petak je ustao satrven od teške noći, ali s
čvrstom nakanom da sredi svoj život. Napokon je odlučio provaliti bravicu
svojeg kovčega da se presvuče u čistu odjeću, jer su svi ključići ostali u
torbici Nene Daconte, zajedno s većim dijelom novca i adresarom u kojem bi
možda pronašao telefonski broj kakvog poznanika u Parizu. U svojoj je
svakodnevnoj kavani spoznao da je naučio pozdravljati na francuskom i
naručiti sendvič sa šunkom i bijelu kavu. Bio je svjestan i da nikada neće
znati zatražiti maslac niti jaja, jer to nikada neće moći izreći, no maslac bi
ionako uvijek poslužili zajedno s kruhom, a tvrdo kuhana su jaja stajala u
sandučiću na šanku i svatko se mogao poslužiti bez narudžbe. Osim toga,
osoblje ga je nakon tri dana već upoznalo, pa su mu pomagali da dobije što

hoće. Tako je u petak za ručak, pokušavajući istovremeno srediti stanje u
svojoj glavi, naručio teleći odrezak s prženim krumpirićima i bocu vina.
Poslije nje se osjećao tako dobro da je zatražio još jednu bocu, ispio je
dopola, i onda prešao cestu s čvrstom odlukom da se na silu probije u
bolnicu. Nije znao gdje da pronađe Nenu Daconte, no spas je vidio u liku
azijatskog liječnika koji mu se jasno urezao u sjećanje i bio je siguran da će
ga naći. Nije ušao kroz glavni ulaz, već na vrata hitne službe koja nisu tako
budno nadzirali, no nije dospio dalje od hodnika iz kojeg mu je Nena
Daconte mahala u znak oproštaja. Neki ga je čuvar u kuti poprskanoj krvlju
upitao nešto u prolazu, a on se pravio da ga ne čuje. Čuvar je krenuo za njim,
ponavljajući uporno isto pitanje na francuskom, i na kraju ga zgrabio za ruku
tako čeličnim stiskom da je ostao prikovan na mjestu. Billy Sanchez ga se
pokušao otresti zahvatom iz svojih banditskih vremena, na što mu je čuvar
opsovao majku na francuskom, iskrenuo mu majstorskim potezom ruku za
leđa, pa ga, sasuvši pravu kišu psovki na njegovu kurvanjsku mater, praktički
odnio do vrata i izbacio, razgnjevljenog od boli, kao vreću krumpira nasred
ulice.

Te je večeri, ponižen gorkom lekcijom, Billy Sanchez naglo odrastao.
Odlučio se, kao što bi to nesumnjivo učinila Nena Daconte, obratiti svojem
veleposlaniku. Hotelski mu je portir, koji je unatoč svojem naoko
mrzovoljnom izrazu zapravo bio vrlo uslužan, a iznad svega beskrajno
strpljiv sa stranim jezicima, pronašao broj i adresu veleposlanstva u
telefonskom imeniku i pribilježio ih na komadić kartona. Javila se neka vrlo
ljubazna žena, u čijem je tromom i bezbojnom glasu Billy Sanchez odmah
prepoznao osebujni andski izgovor. Počeo je predstavivši se punim imenom,
uvjeren da će njegova dva prezimena na ženu ostaviti dubok dojam, no glas
iz telefona nije se nimalo izmijenio. Čuo je tek napamet naučenu tiradu kako
gospodin veleposlanik trenutno nije u svojem uredu i kako ga toga dana više i
ne očekuju, no sastanak se ionako mora unaprijed ugovoriti, a i to vrijedi
samo za iznimne slučajeve. Tada je Billy Sanchez shvatio da ni tim putem
neće doći do Nene Daconte, te se na informaciji zahvalio jednakom
ljubaznošću kojom mu je prenesena. Potom je pozvao taksi do
veleposlanstva.

Nalazilo se u Elizejskoj ulici broj 22, nadomak samih Elizejskih poljana,
najprivlačnijeg dijela Pariza, no jedino što se Billyja Sancheza doista dojmilo,
kako će mi sam kazati u Cartageni de Indias mnogo godina kasnije, bila je
sunčeva svjetlost, po prvi put otkako je stigao jednako blistava kao na

Karibima, i Eiffelov toranj što se izdizao ponad grada na kristalnom nebu.
Službenik koji ga je primio umjesto veleposlanika izgledao je kao da se
netom povratio od kakve smrtne bolesti, ne samo zbog odijela od crnog
sukna, krutog ovratnika i žalobne kravate, već i zbog tajnovitog držanja i
skrušenosti u glasu. Pokazao je razumijevanje za Billyjeve strepnje, ali ga je
ipak vrlo obzirno podsjetio da se nalazi u civiliziranoj državi čija se stroga
pravila zasnivaju na najdrevnijim i najmudrijim načelima, a ne u barbarskom
latinoameričkom svijetu, gdje je dovoljno podmititi portira da uđeš u bolnicu.
»Ne, dragi moj mladiću«, rekao mu je. Nije bilo drugog izlaza do pognuti
glavu pred vladavinom razuma i pričekati utorak.

- Uostalom, to je već za četiri dana - zaključio je. - U međuvremenu,
posjetite Louvre. Isplati se.

Izašavši odatle, Billy Sanchez se našao na trgu Concorde, ne znajući
kamo bi sa sobom. Vidio je Eiffelov toranj iznad krovova i učinio mu se tako
blizu da je pokušao doći do njega pješice, preko gatova. No ubrzo je
ustanovio da je mnogo dalje no što mu se činilo, a osim toga mu se, kako se
kretao, svaki čas ukazivao u nekom drugom smjeru. Stoga se radije predao
mislima na Nenu Daconte, sjedeći na klupi na obali Seine. Gledao je tegljače
kako prolaze ispod mostova i uopće mu nisu izgledali kao brodovi, već kao
lutajuće kuće s krovovima živih boja i prozorima ukrašenim teglama s
cvjetnim lončanicama i rubljem koje se sušilo na žicama razapetima na
teglenici. Dugo je promatrao jednog nepomičnog ribiča, s nepomičnim
štapom i udicom nepomičnom u riječnoj struji, da bi se naposljetku umorio
od čekanja da se štogod pomakne; bilo se već počelo smrkavati, pa je odlučio
dozvati taksi da se vrati u hotel. Tek je tada postao svjestan da mu ne zna ni
imena ni adrese, štoviše, da nema pojma u kojem se dijelu Pariza nalazi
bolnica. Obuzet panikom, ušao je u prvi kafić na koji je nabasao, naručio
konjak i pokušao se pribrati. Mozgajući što će, gledao je svoj vlastiti odraz iz
različitih uglova, umnogostručen u brojnim ogledalima na zidovima, i osjetio
se prestrašenim i posve samim, pomislivši po prvi put od svojeg rođenja na
neminovnost smrti. No već mu je pri drugoj čašici bilo nešto bolje, pa mu je
na um pala spasonosna ideja da se vrati u veleposlanstvo. Posegnuo je u džep
za karticom kako bi se prisjetio imena ulice, i ustanovio da je na poleđini
otisnuto ime i adresa hotela. To je iskustvo na njega djelovalo tako loše da za
vikenda uopće nije izlazio iz sobe, osim da bi jeo i premještao automobil na
odgovarajuću stranu pločnika. Tri je dana bez prestanka sipila ista prljava
kišica kao i onoga jutra kad su doputovali. Billy Sanchez, koji nikada u

životu nije do kraja pročitao ni jednu knjigu, poželio je neku da si prikrati
dosadu ležanja u krevetu, no one koje je pronašao u supruginim kovčezima
bile su na stranim, njemu nerazumljivim jezicima. Tako je i dalje naprosto
iščekivao utorak, buljeći u paune na draperijama i ne prestajući misliti na
Nenu Daconte. U ponedjeljak je malo pospremio sobu, pitajući se što bi ona
rekla da je zatekne u takvom neredu, i tek tada na kaputu od nerca otkrio
mrlje suhe krvi. Čitavo ga je poslijepodne prao mirisnim sapunom koji je
pronašao u toaletnom kovčežiću, sve dok ga nije doveo u stanje u kakvom su
ga u Madridu unijeli u zrakoplov.

Utorak je osvanuo tmuran i leden, no bez kišice. Billy Sanchez je ustao u
šest i postavio se pred bolnička vrata, zajedno s mnoštvom rođaka drugih
pacijenata, natovarenih paketima poklona i buketima cvijeća. Ušao je unutra
u krdu, s kaputom od nerca pod rukom; nikoga nije ništa pitao i nije imao
pojma gdje bi se mogla nalaziti Nena Daconte, no nosila ga je sigurnost da će
konačno pronaći liječnika Azijata. Prošao je kroz ogromno unutrašnje
dvorište, sa zelenilom i divljim ptičicama, omeđeno dvama paviljonima za
smještaj pacijenata - ženskim na desnoj strani, i muškim na lijevoj. Slijedeći
ostale posjetitelje, ušao je u ženski paviljon. Tu je ugledao dugačak niz
kreveta na kojima su sjedile pacijentice u skromnim bolničkim spavaćicama,
obasjane jakom svjetlošću što je dopirala kroz velike prozore, i čak pomislio
kako sve to izgleda znatno vedrije no što se izvana može zamisliti. Došao je
do kraja hodnika i prešao ga iznova u suprotnom smjeru, kako bi bio posve
siguran da nijedna od bolesnica nije Nena Daconte. Potom je još jednom
prošao vanjskom galerijom, gledajući kroz staklo prema muškim
paviljonima, sve dok mu se nije učinilo da je prepoznao liječnika kojeg je
tražio.

I to je doista bio on. Pregledavao je nekog bolesnika, okružen skupinom
liječnika i bolničarki. Billy Sanchez je ušao u paviljon, progurao se između
ondje okupljenih bolničarki i stao pred liječnika Azijata, prignutog nad
pacijenta. Oslovio ga je. Liječnik je upro u nj svoje tugaljive oči, zamislio se
na trenutak i onda ga prepoznao.

- Ali... pa gdje ste, za ime svijeta, vi nestali? -izgovorio je. Billy Sanchez
se potpuno smeo.

- Bio sam u hotelu - rekao je. - Tu, iza ugla.

Tada je saznao. Nena Daconte je umrla iskrvarivši u četvrtak 9. siječnja, u
19.10 navečer, nakon što se sedamdeset sati za njezin život uzaludno borio
tim najcjenjenijih specijalista u Francuskoj. Do posljednjeg je trena bila

prisebna i smirena, i dala je upute da njezinog muža potraže u hotelu Plaža
Athenee, gdje su imali rezerviran smještaj, te podatke potrebne da stupe u
kontakt s njezinim roditeljima. Konzularni je ured veleposlanstva brzojavom
obaviješten u petak, kada su roditelji Nene Daconte već letjeli za Pariz.
Veleposlanik se osobno pobrinuo za formalnosti oko balzamiranja i ispraćaja,
stupivši u kontakt s upravom pariške policije u svrhu potrage za Billyjem
Sanchezom. Hitni je poziv s njegovim osobnim podacima od petka do
nedjelje uvečer emitiran na radiju i televiziji; za tih je četrdeset sati bio
najtraženiji čovjek u Francuskoj. Posvuda je prikazivana njegova fotografija,
pronađena u torbici Nene Daconte. Locirana su tri Bentley kabrioleta istog
modela, no nijedan nije bio njegov.

Roditelji Nene Daconte doputovali su u subotu u podne i bdjeli nad
mrtvim tijelom u bolničkoj kapelici, iščekujući do posljednjeg trena Billyja
Sancheza. I njegovi su se roditelji, primivši obavijest, spremili za put u Pariz,
no na kraju su ipak odustali zbog neke zbrke s brzojavima. Ispraćaj je održan
u nedjelju, u dva poslijepodne, na samo dvjestotinjak metara od bijedne
hotelske sobe u kojoj je Billy Sanchez skapavao od čežnje za ljubavlju Nene
Daconte. Službenik koji ga je primio u veleposlanstvu rekao mi je godinama
poslije toga da je osobno preuzeo brzojav iz konzularnog ureda, sat vremena
nakon što je Billy Sanchez napustio njegovu kancelariju, i da ga je dugo
tražio po skrovitim barovima četvrti Faubourg St. Honore. Priznao mi je da
mu, kad je došao, nije posvetio osobitu pozornost, jer mu nije bilo ni nakraj
pameti da tog mlađahnog galeba, ošamućenog otkrićem Pariza, u onoj
neprikladnoj bundi od janjeće kože, može krasiti tako vrsno podrijetlo. Iste
nedjelje uvečer, dok se on svladavao da ne zaplače od bijesa, roditelji Nene
Daconte odustali su od potrage i odnijeli balzamirano tijelo u metalnom
lijesu; oni koji su ga prije toga uspjeli pogledati, ponavljali su još mnogo
godina kako nikada nisu vidjeli ljepšu ženu, ni živu ni mrtvu. Tako je u
utorak ujutro, kad je Billy Sanchez konačno ušao u bolnicu, već obavljen
pogreb u tužnom panteonu La Manga, posve blizu kuće u kojoj su zajedno
odškrinuli vrata sreće. Liječnik Azijat, koji je Billyju Sanchezu obznanio
pojedinosti tragedije, htio mu je dati neke tablete za smirenje u bolničkoj sali,
no ovaj je to odbio. Otišao je bez pozdrava, bez razloga za zahvalnost, s
jedinom potrebom da u nekome ubije boga, i to lancima, samo da iskali svoju
nesreću. Izišavši iz bolnice, nije ni opazio da s neba pada snijeg bez krvavih
tragova, čije su čiste, nježne pahulje podsjećale na golubinje paperje, i da na
pariškim ulicama vlada svečano ozračje, jer već deset godina nije pošteno

sniježilo.